Dobro došli na moj blog na kojem unutarnji neprijatelj bez tabua priča o svemu što se zbiva oko nas i u nama. Dobro, prvenstveno u meni, ali ako imate kakvu temu koju biste željeli da ju prokomentiram, slobodno se javite. Na stranici je 100 načina kako možete doprijeti do mene. No, dobro, kad sam već spomenuo, dostupan sam na: marijan@marijanzid.com.hr , facebook.com/marijanzidaric, twitter.com/ZidaricMarijan, instagram.com/marijanzidaric, telefon koji je na vrhu stranice itd.

Sad bih ja trebao reći par pametnih o sebi, a da ne ispadnem ego trip. Kao prvo, svi koji javno djeluju pomalo su ego tripovi. Od toga ne treba bježati, ali bi bilo dobro ne uobraziti si da si neka velika, važna faca oko koje se nešto vrti (svijet, npr.). Ja se nadam da to držim pod kontrolom, pogotovo što ovaj blog nisam pokrenuo kako bih zaradio ili postao poznati influenser. Također, znam da ću teško promijeniti svijet u kojem živimo; otišao je, naime, odavno u krivom smjeru i sumnjam da mu ima pomoći, a bez nekog poštenog reseta. Čak ni našem ultra malom komadiću svijeta, Hrvatskoj, nema pomoći dok se na vlasti izmjenjuju uvijek isti, a različito obojani likovi čija je jedina ambicija nekontrolirano puniti svoje offshore račune, na štetu jadnih i napaćenih građana. Ovaj moj blog je metafora za rupu koju bi svatko, kad je ljut i isfrustriran, trebao iskopati u vrtu i u nju izbaciti sav svoj gnjev. Nakon upotrebe – zatrpati. No, ja volim nakon nekog vremena vidjeti što me tištilo tog nekog dana, pa, eto, imam priliku pogledati arhivu i sam se sebi smijati, jer stvari koje sam apostrofirao prije samo mjesec dana, danas su čista kamilica. Nezadrživo odlazimo: društveno, mentalno, financijski i tko zna kako još sve ne. U kopanju ovih rupa i svakotjednom zatrpavanju podržava me moja obitelj koja jedinu korist ima u tome što svoje frustracije ostavljam na internetu, pa nemam potrebu biti neugodan i loš prema onima koji me najviše vole, a to su supruga i moje dvije cure. Hvala vam, djevojke!

Što se šturih biografskih podataka tiče, svašta sam probao i mnogim sam se stvarima bavio u životu. Znam da nije još vrijeme sumiranja tipa radio – postigao – naučio. To ću učiniti samo za potrebe ovog predstavljanja. Dakle, prvi posao: tonac/glazbeni urednik na radiju “Porto Re” iz Kraljevice, odakle potječem, inače. Tamo sam nakon nekog vremena počeo raditi i marketing, produkciju, vođenje programa. Prelazim na Primorski radio, nekoć perspektivnu radijsku stanicu iz Rijeke opet kao voditelj, novinar, glazbeni. Otišao sam zbog užasnog odnosa druga direktora prema zaposlenima koji su trebali raditi za kikiriki s odgodom plaćanja od 100 godina i odlučio maknuti se iz medija jer tada nigdje osim na Radiju Rijeka nije bilo dobro, a za HRT nikad nisam, valjda, bio dobar. Ili sam bio predobar, kad sam čuo tko i što tamo radi u kasnijim godinama. Nakon medija imam tiskaru nekoliko godina, a nakon toga čir (skoro) od spoznaja hrvatske poslovne zbilje na vlastitoj koži. Prodavao sam glazbene instrumente, pločice i sanitarije, cement, tehničke proizvode, kozmetiku za frizere, dostavljao sam fast food. Nije mi nikad bio problem raditi, a svaki posao bio je podređen mojoj prvoj profesionalnoj ljubavi – glazbi. Od 15. godine “gažiram” s raznim poznatim i manje poznatim sastavima, po zemlji i inozemstvu. I trenutno imam akustik trio s kojim u normalnim vremenima nastupam u prosjeku svakog trećeg dana. Glazba je doista ono što me ispunjava, a imam i sreću da mi je to posao. Poslodavac koji mi trenutno plaća doprinose i trpi me, je udruga Castua pod čijom je ingerencijom radio Kastav. I oni me podržavaju u ovome, pa se skupa pravimo hrabri dok ne počnu atentati, bombe i slična veselja… Ako ste došli do kraja ovog posta, mogu samo reći: čestitam! Prošli ste test strpljenja koje će vam trebati ukoliko mislite čitati moj blog. Imam, naime, problem da na široko i dugačko objašnjavam, a sve u želji da čim ljepše dočaram ono što mi je na srcu. Sve što napišem, dobro ili loše, događa se u trenutku kad pišem. Ne pišem danima, nego u hipu. Jasno, prije toga pročitam neke detalje, da ne pričam napamet.

Uglavnom, moje kratko obraćanje je potrajalo. Nadam se da će i naša ljubav potrajati dugo i da ću dugo imati priliku mijenjati svijet iz ovog skromnog kutka interneta, iz najljepšeg mjesta na svijetu: Rijeke.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *