Ja sam iz Rijeke. Sjeverni Jadran (Kvarner), Hrvatska. Mnogi će reći kako je to urbana sredina – nekad uspješna luka, sjedište jedne od velikih brodarskih tvrtki (“Jugolinija” – “Croatia Line”), brodogradilišta, industrije. Sve to stoji. U godinama koje su daleko iza nas, ovo je mjesto, zahvaljujući blizini Europe i dobroj povezanosti sa svijetom posredstvom pomoraca, prosperiralo uglavnom kao industrijsko središte i sjecište tko-zna-koliko kultura koje su utočište našli u riječkom “điru”. Nekih davnih godina, kad sam i ja još bio klinac, umjetnost je virila na svakom koraku, svi su bili zastupljeni i imali su priliku pokazati svijetu svoje koncepte. Kao najpoznatija iz te palete umjetničkih stremljenja, promovirala se riječka glazbena scena, do danas poznata kao riječka rock scena. Ljudi koji su bili dio glazbene riječke priče od kraja 70-ih preko 80-ih godina prošloga stoljeća, ostavili su pečat u novom hrvatskom valu i dobili svoju ulogu na sceni bivše države. Bendovi poput Parafa, Fita, Cacadu Look, Denis & Denis… Danas, kad se čovjek osvrne, pomisli kako je teško nešto moglo poći po zlu; urbane glazbe je bilo podosta i klinaca koji će nastaviti taj trend nikad nije nedostajalo. Trajalo bi danima kad bih krenuo u nabrajanje bendova koji su ostali u demo fazi ili su bljesnuli pokojim hitom na razini države, a svi su imali zajedničku crtu rock, alternativno, novo, kvalitetno. Ti su se ljudi kasnije realizirali kroz neke druge projekte, ali nikad nisu odustali od dobre mjuze. Vrijeme je prolazilo, Palach je imao dobro posjećene gitarijade i “Ri Rock-ove”, sviralo se po garažama, šetalo gitare pred Riječkom bankom i povremeno bi netko iskočio i opravdao rockersku etiketu Rijeke.

Kao i u ostatku Hrvatske, vrijeme i običaji počeli su se mijenjati; uljuđene face su postale “out”, seljačine iz nerazvijenih krajeva postali su “in”. Vrijednost se ne mjeri intelektualnom sposobnošću ili kulturom, već veličinom auta ili cijenom sata kojeg netko posjeduje. Uskočili smo u neki kapitalistički vlak koji je s osnovnim idejama slobodnoga tržišta zapeo, kako bi rekao Bare, u nekoj priprčini i odande donio novi val primitivizma i nekulture. Počele su se po zagrebačkim klubovima vrtiti razne turbo folk poskočice, Slavonija je, netom poslije rata, ugošćavala narodnjake po klubovima, a Rijeka počela gubiti identitet… Devedesete su bile dobre u Rijeci! Pojavio se Laufer, En Face zabljesnuli, Belfast Food dao riječki touch irskom folku, puno odličnih projekata koji su polako počeli gubiti bitku za životni prostor pokraj folk pokreta. Premda se krajem 90-ih nije dalo razabrati kraj scenarija, narodnjaci su, posredstvom Huljića & Co. lagano probijali svoj put prema mainstreamu, a “zabranjeno voće” koje se slušalo mahom iz prtljažnika auta, dolazi na scenu. Mladi slušaju Jale, Braću, Milicu Todorović i slične kojima se riječka scena smijala u facu 80-ih godina za vrijeme prodora “novokomponovane” glazbe. 

2020. mjesta na kojima može svirati rock, pop, acoustic cover ili jazz sastav ima vrlo malo. Tek je nekoliko preživjelih romantika koji svoju ugostiteljsku priču grade na glazbenim vrijednostima. Turbo folk je došao u centar grada! Nekad nisi mogao na “pevaljku” otići bez auta, jer su lelekali uvijek negdje u prigradu, na osami. Danas, bolje rečeno, sutra kad prođe ovaj cirkus s koronom i kad se svi klubovi i kafići opet otvore u normalnom ritmu, prođite od Žabice do kazališta: H2O se rastaje od života, Sprinter, Lilla (ili tako nekako)… Na par stotina metara. Urbano? Hm. Stereo (koncerti), Bar Bar, Boonker, Harat’s, Tappas, Dnevni boravak i još pokoji prostor (oprostite svi vi koje sam zaboravio). Ostalo – tamburaši (ali ne pravi artisti iz Slavonije, već neka suluda kombinacija s narodnjacima), DJ koji vrte najteže cajke i neizostavni umjetnici s MIDI fileovima i natapiranim pjevačicama na rubu falša… 

Prilika za reinkarnaciju riječke scene i popularizaciju riječkog “branda” pojavila se na otvorenju godine kulture – Rijeka EPK 2020. Mnogi će reći kako je plandemija mnoge stvari razbacala i svakako uništila kulturno predstavljanje grada na Rječini, ali je činjenica da je samo otvorenje bilo “pucanj u prazno”; previše buke, a premalo sadržaja koji bi gurnuo riječku glazbenu elitu u prvi plan. Tu mi na pamet, možda subjektivno, padaju Urban i Putokazi kojih nije bilo ni blizu. Program nije predvidio ni jednog mladog i perspektivnog izvođača novije generacije. Na koncu, izgubila se i potreba za promocijom ča-val ekipe u kojoj djeluju mnogi kvalitetni glazbenici, nerijetko rock korijena (čak do vremena Uragana i sl. koje sam namjerno izbacio iz kronologije, jer bi to potrajalo), a koji, htjeli mi ili ne, bojaju riječki glazbeni kolaž i daju mu unikatnu dimenziju (čak je i vječni “Grad” nastupio na Mik-u, a 2020. hard rock / metal band “Father”). 

Da zaključim: riječka elito koja zazivaš slavne rock dane, kad je to u službi dnevne politike ili trenutnog probitka, prestani. Riječke rock scene danas više nema; gradom se rastežu dugmetare. Dok ih ne rastjeraš na periferiju (jer svatko mora imati svoju zabavu – kaže liberal) – ni riječi više o rockerskom gradu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *