Svakodnevno svjedočimo potpunoj disfunkcionalnosti drage nam domovine. U svakoj su pori društvenog djelovanja skriveni sitni biseri nepotizma i potkupljenog kadra koji je na nekim pozicijama, zahvaljujući isključivo političkim vezama, došao do prilike dodatno privrediti pokoji novčić u ime „pinke“. Kad se osvrnemo, posljednjih nam je tridesetak godina prošlo u prebrojavanju afera raznih vladajućih struktura (od kojih jedna ipak prevladava!) koje su sustavno, kirurškom preciznošću, uništili i pokrali sve što je zemlja mogla istaknuti kao potencijal za razvoj i približavanje nekim standardima koje prosječni Hrvat rado i sa suzom u oku spominje na dnevnoj bazi, kao nedostižan ideal.

              Poučen iskustvom nekih prošlih slučajeva u kojima je naša sadašnjost i budućnost prokockana zbog interesa – ipak sitnih u odnosu na naciju, s nelagodom čitam određene članke koji se tiču šireg riječkog područja. Dobro, možda malo pretjerujem, ali svakako dijela moje županije, pa onda i mojeg šireg zavičaja.

              Moram malo u prošlost. Malo po količini, ali puno po godinama. Negdje 59. g. n. e. na područje Ilirika (danas bivša Juga plus Albanija) došao je – i djeci poznat (zbog Asterixa?) – Gaj Julije Cezar na svoj prvi angažman izvan Rimskog carstva. Tako počinju hrvatsko – talijanski odnosi. Tlačili nas ti antički osvajači žestoko i, ruku na srce, uveli nam najnovija civilizacijska dostignuća tog vremena (od kanalizacije do zabave – kazališta i amfiteatara). S druge strane, malo su mijenjalli kulturnu sliku, što milom, što silom, a i rado su eksploatirali naša prirodna bogatstva. Onda vrtimo film malo dalje; nekih 200 godina nakon raspada Zapadnog Rimskog carstva, osnovan je grad na gomili malih otoka (mislim nekih 120-ak), Venecija (Mleci), koji je postao sjedište daleko najjače republike, u onim barbarskim vremenima (koja još uvijek traju – bojim se). Vodeća pomorska sila, trgovački autoritet s kolonijama trgovine u Carigradu i Jeruzalemu, najveća svjetska luka. Dobro, nisu bili od samog početka takve baje. Trebalo im je malo vremena, ali čim su stali na noge, evo njih u Hrvatskoj – pokupili sve od Krka do Dubrovnika. Kako se grad širio (navodno na impozantnih 200 000 stanovnika), tako im zafalilo drva i iz Like izvoze građu za izgradnju grada na kanalima. Poslije su malo gubili te krajeve, malo dobivali, ali svakako bili prisutni na našem području do samoga kraja. Opet malo premotavam, jer bi to potrajalo, nekih stotinjak godina i početak 20. stoljeća.

              Oko 100 godina je trebalo da se formira i stasa najjači talijanski izvozni proizvod: talijanska mafija. Na početku novog stoljeća, mnogi su se pripadnici 3 najjačih mafijaških ogranaka (Ndranghetta, Camorra i Cosa Nostra) otisnuli na put u Ameriku i pokazivali mišiće po obećanoj zemlji. Spominjem ih jer su bitan detalj priče, a ovo je njihov dolazak na velika vrata. Uglavnom, iskoristivši prohibiciju u Americi i vrlo „podatne“ sindikate, mafijaši su napravili veliko bogatstvo i utjecaj koji su, polako širili na ostatak svijeta i vratili se na velika vrata u domovinu, točnije u njen južni dio.

               Veliki rat je prošao po Europi i iskrojio neke nove granice, uništio neka carstva i, uglavnom, promijenio kartu utjecaja u Europi, pa tako i u našim krajevima. Krajem rata, dobar je dio obale opet talijanski (gle, čuda). U Italiji jača fašistički pokret između dva rata, a budući NDH poglavnik pregovara s Talijanima i daje im utjecaj u primorskoj Hrvatskoj za njegov utjecaj na ostatku teritorija (ne smijem zaboraviti da je NDH bila službeno monarhija na čelu s talijanskim princem Tomislavom). Znamo kako je to završilo, pa neću duljiti. Uglavnom, NOV je potjerala gomilu talijanskog stanovništva, ne mareći pritom jesu li vojnici ili civili, a to nisu činili nimalo ljubazno i fino… Zapravo, prvi put da smo „mi“ ili neki „naši“ pošteno nagazili naše susjede… Ovo će nam zapamtiti i stalno nabijati na nos do danas, a možda i u budućnosti. Bilo je, od rata, još tih epizoda hrvatsko – talijanskog prijateljstva, a priča o esulima se provlači i dalje.

              Novo doba Europe nije donijelo nikakvo primirje na svjetskom nivou. Za vrijeme prijetnji ratom, sve su se države trudile ojačati svoju financijsku moć i dobrom dijelu zemalja je to uspjelo; složili su ekonomije koje su, materijalno, pružile maksimum blagodati koje kapitalizam uopće može dati, budući da je, zapravo, nastavak feudalizmu i po defniciji – uređenje nejednakosti s ogromnom razlikom među onima koji imaju i mogu te onima koji ne mogu puno, a više ih je.

              Ratovi se u „modernoj“ maniri više ne vode puškama, premda svi puškama prijete kad zagusti. Danas je novac pokretač svih procesa koji se zbivaju na cijelom planetu. Kad se Hrvatska osamostalila, zahvaljujući pohlepnim vlastodršcima, na pladnju je ponudila svoje intimne djelove za eksploataciju svim đacima – ponavljačima grubih ruku, ali pune lisnice te kao i svaka prava sponzoruša za siću ostala bez gaća. Tko god je imao koji Euro viška, kupio je neku posrnulu tvrtku, a takvih je bilo (normalno, kuda su naši razbojnici prošli, trava ne raste). Koliko znam, samo nam je ostala pitka voda, dobar dio obale (bez hotela i privatnih plaža) i nacionalni parkovi (malo pretjerujem, ali se kuži bit). U toj su se igri pojavili i Talijani, pa još jednom okupirali dio Hrvatske. Ne previše, točno onoliko koliko im je oduvijek bila zona interesa.

              Raspadom Juge, Balkan je postao Eldoradom organiziranog kriminala čije su temelje udarili razni ratni profiteri, neslužbeni uvoznici oružja, nafte, cigareta i sl. Pogađate, našim su vrijednim kriminalnim predstavnicima pomagali kolege iz Italije, Albanije, Mađarske… Talijani koji su došli, ovdje su i ostali te otvorili neke firme i počeli s pranjem novca talijanske mafije. Rezultat su mnogobrojni porezni dužnici (najviše na našem području – Kvarner, Istra) koji opravdavaju epitet šlampavosti kad je o Talijanima riječ.

              Jedna od tih, u najmanju ruku sumnjivih firmi, pojavila se prije dvije godine na području Pazina, registrirala se kao firma za sve i svašta, ali prvenstveno gospodari otpadom. Ne bi to bio problem da u matičnom gradu nisu stvorili posvemašnju pomutnju i odande pobjegli u Gorski kotar, prirodni biser, ne samo naše županije, već i cijele države. Probali su preseliti poslovanje u Lič i u Kupjak, međutim nisu dobro prošli u srazu s lokalnim vlastima. Najnoviji biser njihovog djelovanja je pokušaj osnivanja spalionice otpada (!) u Prezidu, mirnom, malom mjestu Grada Čabra. Mjesto, kao uostalom i sva ostala u Gorskom kotaru, netaknute prirode i čistog zraka. Naravno da su svi žitelji grada i prigrada skočili u stanje pripravnosti!

              Eto razloga moje zabrinutosti s početka priče. Da je ovo prava država s institucijama koje RADE svoj posao (ne samo na papiru), ovakvi likovi, iza kojih – po nekim napisima – stoji talijanska mafija, ne da ne bi mogli raditi spalionice otpada po prirodnim bogatstvima, nego ne bi smjeli dobiti ni turističku vizu za razgledavanje iz zraka. Druga je strana priče posrnuli Finvest koji, razumljivo, pokušava isplivati iz financijskih problema i zahvaljujući ovakvim zakupcima nešto privrediti njegove eminencije – novca. Možda prljavog, možda nelegalnog, ali ipak novca. Legalistički spas bi trebao biti u prostornom planu županije koji predviđa u Prezidu samo drvoprerađivačku industriju. Naravno da opet postoji „ali“… Gorski kotar je, inicijalno, središte drvoprerađivačke industrije, više od 80% područja su šume, razumljivo je. Oduvijek su tamo djelovale razne pilane, tvornice namještaja i sl. Dolaskom ove džungle 90-ih, izvozili smo trupce Talijanima, da bi nam oni prodavali gotove proizvode od drva!!

              Znači, kad u obzir uzmemo sva iskustva kojima smo bili dijelom posljednja tri desetljeća, iz dubine duše se bojim da to što piše u prostornom planu drvo, može, zahvaljujući nekim facama koji rade stvari „od državnog interesa“, lako postati – otpad iz Černobila.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *