Svatko ima i morao bi imati mišljenje. Ispravno bi bilo da svoje mišljenje formiramo prema iskustvu ili saznanjima (učenju), no sve je veći broj onih koji formiraju mišljenje na temelju indoktriniranja putem medija i / ili od strane političkih patrona koji to, naravno, čine zbog novaca što na kraju i posljedično liježu na račune elite.

Postat ću poznat po reminiscencijama, ali riskirat ću i vratiti se samo 40-50 godina unatrag. Prema riječima onih koji su aktivno sudjelovali u životu i radu Juge, bilo je hrabro imati mišljenje o političkoj ili društvenoj stvarnosti, a posebno ako se to mišljenje nije slagalo s aktivnom politikom tog doba. Doduše, mišljenje si mogao imati, ali nije baš bilo za glavu mahati svojim zastavicama u javnom životu, jer bi u firmi popasao disciplinsku, kucali bi momci u plavom s pozivom na razgovor u SUP-u… Sve u svemu, “mrak”, kako su nas lijepo poučili početkom 90-ih godina. Kad sam već zapeo u povijesti, spomenut ću neke događaje tadašnjeg socijalističkog / komunističkog svijeta: praško proljeće, hrvatsko proljeće, prosvjedi studenata ’68… Svi su ovi događaji imali nešto zajedničko: određena masa istomišljenika se organizirala i kroz prosvjed pokazala nezadovoljstvo. Istina, ovdje se radilo o politici koja oduvijek intrigira “malog” čovjeka, posebno u uvjetima nedostatka osnovnih preduvjeta za slobodan život i mišljenje. Ipak, ključni je element FIZIČKI prosvjed; netko je mobilizirao nezadovoljnu masu i posadio ih na ulice s transparentima, a oni su, po cijenu života, prosvjedovali i sukobljavali se s elementima vlasti (policija, vojska), a sve kako bi postigli cilj – slobodu (makar i djelomičnu), veća prava itd. Premotajmo malo film na 90-e godine. Dobili smo suverenu državu i mogli smo početi s blaćenjem i prosvjedovanjem protiv svih koji nam nisu bili po volji, barem smo dobivali takve signale (upalili su nam svjetlo, jel’?). Doduše, koliko se sjećam, nije bilo uputno pričati protiv novoizabrane vlasti koja je utjelovila narod, ali ipak, nitko te neće uhapsiti, poslati na ljetovanje na Goli ili slično (osim ako si doista opasan za suverenost i naciju). Stigla je tehnologija i polako nas ubacila u kućnu varijantu, a političari su se uljuljali u samodostatnost i film u kojem mogu raditi što god požele, jer budala koje će na ulicama pokazati nezadovoljstvo – nema.

Bilo je, vjerujem, niz situacija u kojima je masa MORALA jasno dati do znanja političarima da su prešli preko svih granica dobrog ukusa. Sad kad sam ovo napisao, jednostavno moram napisati i ovu rečenicu: nemam vezu s ijednom političkom opcijom i ne favoriziram nikoga na hrvatskoj političkoj sceni (jer nemam doista koga). No, da se vratim… Cijela je država morala reagirati na ekipu koja je držala jednu ruku na srcu, a drugom trpala u džepove nešto što su naši nonići (bake i djedovi) i roditelji stvarali pod krinkom samoupravljanja. Svi su morali ustati na sumnjivo i izdajničko ponašanje političke elite koje traje od kraja rata. To se nije dogodilo. Magovi medija i verbalnog žongliranja skupljali su glasače kao djeca sličice nogometaša i “puljkali” se našim sudbinama i životima kako god su htjeli. Nezadovoljstvo je bilo veliko, ali je izostala akcija; što zbog direktne ili indirektne financijske koristi (shvaćam, ali ne odobravam), što zbog inercije koja je postala zajednički nazivnik svim građanima naše zemlje koji imaju pokoje zrno soli u glavi, ali, eto, oni nisu ti koji će trošiti svoje vrijeme, “ionako nema od toga nikakve koristi”…

Društvene su mreže, s druge strane, ponudile ispušni ventil za sve koji mišljenje imaju, ali nisu dovoljno proaktivni, a i situacija se promijenila; od onog oslobođenja do: straha za posao, zastrašivanja raznih tipova koji imaju direktnu korist od kaosa u kojem je svaka pora današnjeg društva, straha za obitelj i slobodu. U moru nezadovoljnika izdvojili su se oni koji na svaku temu imaju neki komentar i s posebnim žarom ga dijele po svim platformama koje omogućavaju komentare. Njih sam i naslovio, premda im facebook nije jedino mjesto na kojem udaraju pečate. Leže im i razni portali koji podržavaju opciju komentiranja, a čak je netko podijelio na društvenim mrežama (stvarno ne znam je li montaža, ali je znakovito) screenshot gdje se ispod porno klipa svađaju Hrvat i Srbin o 1991. Kraj.

Sve je ovo bila kamilica dok nije krenula priča s koronom. Ne želim sad ulaziti u analize; naravno da imam svoje mišljenje, ali je irelevantno za temu. Svjedočili smo i dalje svjedočimo građenju jedne priče koja će nam zauvijek promijeniti život. Ovo nije prodaja Ine, zatvaranje socijalističkih industrijskih giganata, uništavanje brodogradilišta ili masovna pljačka i zloupotreba državne imovine. Ovo je još gore i o tome (u globalu) nemamo pojma, pa nam to stvara još veću tjeskobu. E, sad na scenu dolaze facebook ratnici. Hipotetski, ja podijelim priču da je korona obična glupost, kaže neki svjetski dr.med., a facebook ratnik mi kaže da, ako nastavim s tim neistinama, mi više nismo prijatelji. Ili mi napiše 1001 argument zašto to nije to i zašto je taj varalica i zašto bi trebalo vjerovati glavnom štabu obrane itd. Zbog čega? Zbog mišljenja? Stvarno? Ili druga priča – netko podijeli neku izjavu nekog političara (nebitno je li lijevi, desni, srednji…), a na tu priču se nakalemi cijeli grozd komentara koji idu od negodovanja preko podrške do one poznate “Za što sam se ja borio ’91.?”. Svi jaki. Na riječima, naravno.

Situacija u kojoj su nam, objektivno, uskraćene neke slobode, generira nezadovoljstvo koje su mnogobrojni ratnici naoružani tipkovnicama odlučili virtualno materijalizirati i osnovati razne grupe. Jedna koju sam uzeo za primjer je “Tražimo ukidanje stožera” ili sl. Dobro, ekipa, nije frka, zasučite rukave, uzmite vile i lopate i ukinite ih silom, jer, naravno, nismo dovoljno civilizirani da argumentima postignemo ikakav cilj, budući da je sve to postala politika koja vas je naučila da ih zaboli nešto za vaše mišljenje… No, međutim, u grupi je preko 100 tisuća članova, a nisam siguran je li ih na fizičkom prosvjedu prije tjedan dana bilo preko 10 000. Nikad mi nisu najbolje išle procjene, ali nije bilo ni blizu stotke, sigurno. Naravno, lakše je balavit’ po netu nego obući jaknu i mrznuti na nekakvom Jelačićevom trgu. 

Priznajem, i ja se ponekad uhvatim u mrežu komentiranja nekih stvari po društvenim mrežama i odmah požalim… Nisam dovoljno brz na tipkovnici, jer to najčešće napravim kad (glupan!) na pauzi od posla buljim u ekran mobitela (stvarno budala) i gledam što se događa na fejsu, pa me ovi revolveraši potope. Nisam siguran što me provocira na komentar, ali cijela je niska ratnika koji do zadnje tipke brane svoje stajalište: veliki Hrvati koji ne ralikuju -ije i -je ili č i ć, plaćenici političkih stranaka, istraumatizirani pojedinci koji misle da je sve što donose mediji istina… Svi su oni koktel koji me tjera na internet akciju. Štulić je davno rekao: “Nemam više s kim, a ni protiv koga”, a ja nemam s kim, pa se, izgleda, polako transformiram u facebook ratnika…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *