Što je nova? Ako govorimo o ozbiljnosti društveno-političke situacije, svega pomalo. Ne mislim neko vrijeme širiti negativne vibracije, pa sam odlučio pozabaviti se univerzalnom temom sa svojim, sad već uočenim i potencijalnim zaštitnim znakom, vraćanjem u prošlost. Prosinac je, vrijeme razdraganih blagdana i prilika za oproštaj od 2020. godine, pa bi bio red reći koju i na tu temu i usporediti malo nas, našu kulturu i navike s nekim davnim godinama…

BOŽIĆ

Nije najveći, ali je svakako najdraži većini ljudi na ovoj planeti. Kamion Kokakole, zgodne žene i muškarci na TV reklamama gledaju čeznutljivo kroz prozor, nekamo u daljinu do svojih milih predaka koji, opet, izgledaju fotošopirano k’o influenserica i opisuju neke starce za koje nemaš blage veze postoje li na Zemlji. Djedica je nezaobilazan dio cijele te priče, pa on iskače iz ekrana, hohohoće po radijskim postajama, pada s okićenih krovova itd. Sve u svemu, voljeli mi Božić ili ne, svima je oko srca toplije, svi s nestrpljenjem brojimo adventske dane i iščekujemo taj 25. u prosincu. I inače je prosinac mjesec koji svi željno očekuju jer se utapaju u potocima alkohola, idu domjenci, skraćeno se radi (pogotovo u državnim firmama), pjeva se i pleše… Na kraju, samo smo 25. i 26. stvarno kod kuće – i noć i dan, a sve ostalo hodočastimo po pijankama i feštama. Ne znam je li takva situacija i u svijetu, ali za Hrvate znam da je prosinac mjesec velike požerade (pretjeranog hranjenja) i opijačine, mjesec dana razuzdanog ponašanja, a sve u stilu velike proslave Isusovog rođendana i dočeka neke nove, bolje godine.

Godina je 1980 i neka. Neka bude ’85. jer se nje nekako bolje i sjećam. Liberalizirao se partijski stisak i, u principu, a suprotno uvriježenom mišljenju, tko je htio, mogao je obilježiti Božić, za kršćane obiteljski blagdan, kad se skuplja cijela obitelj oko skromnog, tradicionalno napunjenog stola i druže se. To je doista tako i bilo. Čak se i moja obitelj koja nije pobožna uopće, skupljala na Badnjak povodom obiteljskog ručka (bakalar, naravno) i u duhu tradicije obilježavala Božić. Nije bilo velikih zabava, nije bilo adventskih kućica, nije bilo pijanki, već samo malo, skromno obilježavanje…

Godina 1990., mijenja se sistem, dolazi nova država, a dolazi i Crkva na mjesto koje joj je odavno, na našim prostorima, navodno, uzurpirano. Odjednom, prijenos polnoćke na TV-u. OK, ima onih koji ne mogu, pa – tehnika narodu. Onda ide Kuharić na TV-u, na najjače. OK, neka, treba vjernicima Božja riječ, a može se, pa neka. I onda kreću partijanja… Kao što rekoh, nisam neki vjernik i nije me to baš posebno dodirnulo, ali izgubio sam onaj, od djetinjstva usađeni, osjećaj topline obitelji (na koju se dežurni klerikalci obavezno pozivaju) i zajedništva i dobio neku instant priču, iz uvoza.

UVOZ KULTURE I PROIZVODA

Često čujemo kako smo se prije tih 30-ak godina bacili na prepisivanje kapitalizma koji je za nas označavao sve one plodove »zabranjenog voća«. Namjerno sam ugurao navodnike jer se 80-ih godina praktički ništa nije zabranjivalo u Jugi; iskakali smo u inozemstvo kada, koliko i s kim smo htjeli, a razvijao se i privatni sektor (doduše, male tvrtke, ali ipak). Preskočit ću argumentaciju za tvrdnju kako smo od kapitalizma prepisali samo one najružnije i najgore dijelove, dok smo one bolje sačuvali za 300 obitelji po nalogu tadašnjeg šefa jer bi me to stvarno odvelo na neku drugu priču. Počeli smo od Amera baštiniti sve neke kulturne štoseve, kao da su oni otkrili nas (ili Evropu), a ne mi njih. Zaboravili smo da je američka povijest vrlo mlada te da je moderni dio te povijesti počeo upravo s Evropljanima koji su tamo došli. Indijance namjerno izostavljam, jer su ih divlji došljaci izbrisali po brzom postupku.

Znači, uzeli smo »Noć vještica« uoči blagdana Svih svetih, pa smo od Iraca počeli slaviti St. Patrick’s day, opet od Amerikanaca Valentinovo itd. U toj masi preuzetih datoteka, našao se i Božić. Naš, tradicionalan, ali s puno više opreme: čokolada nije više poklon, nego neki »gadget« ili, još najbolje, auto; više nije dovoljno okupljanje obitelji, nego moramo napit se s cijelim kvartom; više se ne pjevaju tradicionalne božićne pjesme (to je demode) – samo pop-verzije koje zakrče radijske i televizijske programe u prosincu.

Sa stajališta jednog glazbenika, meni je turbo. Kad je normalna (STARO normalna) godina, od 1.12 do 2.1. ja sviram. Svake večeri. Doma sam samo za Božić jer se to pokazalo kao potpuno »šuplji« termin, pa smo prestali svirati tada. Ne smijem se žaliti, zarađuje se i to je žrtva koju ta branša podnosi svake godine, no to je i pokazatelj kako su stvari krenule u potpuno krivom smjeru. Ne znam za vas, ali meni uopće ne treba povod da bih popio, pojeo, zabavio se, družio itd.

Ne smijemo zaboraviti i još jednu blagodat globalizacije. Engleski jezik je, nesumnjivo, istisnuo francuski koji je slovio kao trgovački jezik cijeloga svijeta. To je označilo i potrebu za učenjem, a potreba je bila ogromna s pojavom prve informatičke opreme i aplikacija koje su bile isključivo na engleskom. U našem slučaju, mi smo preuzeli američki engleski. Logično je da će jedna država, veličine malo boljeg grada u Evropi, naučiti taj jezik, jer je on jednostavno potreban; no je li potrebno baš mijenjati hrvatske riječi koje postoje odavna, nekim novim izvedenicama iz engleskog. Priznajem, ja se često uhvatim da, kada želim zazvučati opuštenije, koristim te novotvorene riječi (samo u ovom tekstu sam na nekoliko mjesta to i napravio). Lako što sami uništavamo svoj jezik, sustavnim nepoznavanjem na svim razinama (uključujući medije i visokoškolske ustanove), nego smo još ubacili poštenu količinu anglizama, da malo začinimo to sve skupa. Kad sam već kod toga, moja je omiljena (fejvorit) riječ: iskomunicirati. Divno.

Svako mjesto u Hrvatskoj ima advent, ali se ne inzistira na crkvenoj priči (znači mise, slavlja i to), nego pijanke po glavnim gradskim trgovima. Opet napominjem, nemam se ja što buniti, ali to nije duh Božića i to nije duh vjere. Kad smo kopirali tu cijelu priču, dobili smo, od dodataka, naglašenu komercijalnu stranu i naši trgovački centri pucaju po šavovima tih dana, a sve kako ne bismo iznevjerili »božićnu čaroliju« s previše jeftinim i banalnim poklonima. Djeci se, pod utjecajem te kampanje, polako usađuju potpuno krive pretpostavke, a roditelji, kako to već ide, pokušavaju pratiti taj marketinški korak i naravno, svake godine sve teže.

NOVA GODINA

Opet sam u nekoj godini dekade 80-ih. Stara godina, moji se spremaju, idu na doček Nove godine (ne znam gdje sve nisu bili: od Opatije do Krka), mene, normalno kod none (bake). Moji starci, kao i mnogi tog godišta (50 i neke), otkad su zajedno, odlaze na plesnjake. Zabava uz živu glazbu dio je kulture tih generacija, a na našem području je to, zbog turizma, posebno naglašeno tijekom cijele godine. Opatijski hoteli su puni, traži se krevet više, ali i stolica više za doček u restoranu hotela koji, uzgred budi rečeno, nije baš bio jeftin. Istina, nisu naši stari s kalkukatorom naručivali cugu za mnogobrojno društvo, nije se pazilo. Posebna fora tog davnog doba je i tzv. »repriza« dočeka koja je bila zamišljena kao ponovno proživljavanje dočeka, dan kasnije. Istini za volju, ne znam jesu li oni koju su se ponapijali noć ranije, reprizirali i mamurluk i sve to, ali je stvar funkcionirala.

Moju generaciju muzičara dočekala je ta repriza, međutim, to je bila više kamilica u vidu plesnjaka za domaće ljude, bez večere, ali uz glazbu. Dok smo mi u tadašnjoj Yu radili dočeke od hotela do privatnjaka, New York City je imao ona odbrojavanja na Times Squareu, svjetla velegrada, reklame itd.

S našim komercijalnim razvojem, počeli smo suhim zlatom plaćati razne izvođače kako bi nastupili na svakom hrvatskome trgu, u sklopu dočeka na otvorenom, a sve kako bi naš doček poprimio onu New York crtu glamura, potpuno previdjevši da se kod nas to pretvara u balkanijadu. Ne mislim ja sad revidirati odluke gradskih »izbornika« za repku koja svira, ali je svakako za razmisliti jesu li nekakva Rozga, Sevka, Maja Šuput i slični izvođači vrijedni od 150 do 500 000 kn. Ruku na srce, bilo je dobrih novogodišnjih koncerata (barem prema onom što sam vidio kasnije kao snimku – nisam gledao Rozge i to), ali nisam siguran je li to dobar način trošenja gradskih sredstava, a pogotovo što se, prije nekoliko godina, počelo postavljati i pitanje poreza za određene zvijezde koje nisu uplatile sredstva državi. Opet hrvatska priča, naravno, ali uz lampice… Pridodajmo tu i sulude svote koje se troše na kićenje grada (svakog, nije ovo na brk riječkom Obersnelu – samo), dobit ćemo drugu stranu medalje u vidu velikog broja socijalnih slučajeva; ljudi kojima je za noć 31.12. bitno samo da im nije više hladno i da imaju kuhani obrok i komadić krova koji nije od kartona. Zamislite istinskog, nepatvorenog veselja tih ljudi kojima bi se razdijelilo npr. 400 000 kn koje je Zagreb lani izbacio samo za glazbeni program, bez lampica po gradu.

BEJRUT

Sad se vi pitate: kakav Bejrut usred teme prosinca i Hrvatske? Ma ja tako zovem orkestriranu paljbu tijekom prosinca i stvarno ponekad imam dojam da netko na nekoga puca po gradu, pogotovo što se petarde rade sve jače i koristi ih se cijeloga dana. Znači, u prosincu ako đak dobije dobru ocjenu, on odmah zapali jednu petardu na Korzu za proslaviti događaj. Što u svibnju ne baca petarde tek tako, u podne? Naravno da je novogodišnji doček oduvijek nekako vrijeme-i-mjesto za vatromet koji sa sobom nosi i eksploziju, ali sumnjam da bi netko bio zadivljen vatrometom bez boja, samom eksplozijom. Znam tko nije uopće oduševljen time: životinje koje u tom razdoblju doživljavaju infarkt od šokova petardi. A nisam ni ja, istini za volju, ali ja sam čangrizavac i protivnik svih mogućih eksplozija (uključujući one s tetrapakom kad se popije), pa zato…

Božićni Bejrut je, pak, posebna priča. Znači, polnoćka u nekom selu (npr. Kraljevica, gdje sam odrastao): završava misa, ljudi polako idu u miru, oni iz prvog reda sreću one koji su sjedili iza, čestita se, ćakula (ćaska), a u podlozi: strojnice pucaju, bombe se bacaju, baš u duhu blagdana bi netko trebao ostati bez prsta ili bubnjića… Kako smo ponekad nekulturni, a dičimo se višestoljetnom kulturom i kulturnim nasljeđem…

VESELI PROSINAC

Da, veselo zvuči, ali 2020. je godina komornog dočeka blagdana, bez sadržaja, pretjeranog veselja, a za mnoge i bez posla, novaca, stana pod ovrhom i slično… Sad ćete reći da sam baš morao, na kraju prebaciti na patetiku. Slažem se, no kako imam potrebu obrađivati trenutak u svojim tekstovima, tako se i ova tema našla na dnevnom redu. Ova priča s koronom je definitivno promijenila prosinac. Je li ga promijenila na bolje ili na gore? To ćemo znati kad 12. mjesec prođe, no jedna je stvar bitna i sigurno bolja: dobit ćemo priliku bez pretjerane pompe proslaviti blagdane, u krugu obitelji, a (ilegalno) i u krugu prijatelja na kućnim druženjima koja nam nitko neće i ne smije braniti…

A ja? Jedva čekam novogodišnji program na televiziji. Još se nećkam između Lipe 35 i neke HRT-ove umotvorine…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *