Pisao sam u jednoj od prošlih kolumni kako smo prepisivali od Amerikanaca štošta. Konkretna tema su bili blagdani, a i malo politike, od koje ja ne mogu nikako pobjeći, a volio bih, samo onda bih trebao potražiti neku adresu na pustom otoku jer sumnjam da je u Hrvatskoj moguće pobjeći od politike. Da ne bih zazvučao kao nostalgičar, nije nikad bilo bolje. Možda smo manje hajili, ali nikad naš život (i naših predaka) nije bio lišen političkog utjecaja.

 MEDIJI I POLITIKA (POLITIČARI)

Nisam posebni ljubitelj filmova; ne znam ni za stare glumce kako se zovu, a kamo li noviju generaciju. Pogledam tu i tamo kakav triler ili krimić i, iskreno mogu reći, zaboravim i film i radnju drugi dan do ručka. Meni je film sat i pol zabave i to je to. Međutim, budući da sam i sam u medijima, dojmili su me se neki filmovi koje nisam zaboravio, a vrlo lijepo se uklapaju u moju današnju temu: višeslojnost medijskog izvješćivanja. To tako gordo zvuči, a u osnovi je jednostavno. U jednu redakciju se slije veliki broj informacija, svakoga dana. U toj redakciji stoluje nekakav urednik koji filtrira kojim će se informacijama dati prednost, koje će se objavljivati, koje će se detaljno istražiti prije objave itd. Naravno, dobar dio tih crtica ni ne dođe do urednika, a onda i dobar dio ovih koji mu dođu u ruke završi u smeću. No, da ja nastavim početnu priču, prije nego potonem u dublju digresiju. Zahvaljujući Marku Knopfleru (tko ne zna – gitarist grupe Dire Straits, Englez, vrhunski glazbenik, idol mnogih mladih muzičara i živuća legenda) koji je napravio album »Wag The Dog«, a koji je uključivao naslovnu temu istoimenog filma, ja sam odlučio pogledati film, kako bih usporedio njegovu glazbu i radnju i, jednostavno, doživio nešto novo. U Hrvatskoj su naziv filma preveli kao: »Predsjedničke laži«. Zašto je interesantan? Nije, koliko se sjećam, pisan scenarij po istinitom događaju, ali nam je dao uvid u to kako političari utječu na medijsko izvješćivanje.

Ukratko, predsjednik Amerike (imaginarni) malo prije izbora postaje centar seksualne afere jer je uhvaćen s mladom izviđačicom. Prigodno, konzervativnom dijelu javnosti to je prvoklasan skandal. Predsjednikov piarovac uzima stvari pod svoje i, kako bi zasjenio ovaj skandal, angažira holivudskog producenta, kompozitora i glumce, a da bi mu pomogli u stvaranju priče o početku rata u Albaniji. Poznato? Idemo dalje. Oni svim svojim snagama pričaju potpuno izmišljenu priču; film pokazuje kako stvaraju imaginarne žrtve, ratno stanje i sve ostalo što bi im moglo pomoći da ta priča dođe do senzacionalističkog statusa. Uglavnom, uspjeli su rukama i nogama spasiti situaciju (usput, čak je i jedan TV producent izgubio glavu jer je shvatio priču) i predsjedniku osigurati drugi mandat. Ne znam za vas, ali meni je ovo tisuću puta viđena situacija. Čak se svakodnevno s njom susrećem.

Vraćam se u redakciju nekih novina ili portala. Slika: puno ljudi kucka po kompjuterima, čuju se dovikivanja, s vremena na vrijeme, zvone telefoni, a u staklenom uredu sjedi – The boss, glavni i odgovorni. Glavni u redakciji, a odgovoran – hm, ne znamo još kome. Dobro, ovo je slika iz američkih filmova, ali vjerujem da je u novinskoj redakciji u Hrvata slična situacija, osim što je, vjerojatno, manji broj »kucača« i nije baš takav red i rad, sigurno je malo opuštenije. Taj, dakle, glavni, on je u totalnom problemu. Naime, ako je došao na tu poziciju zahvaljujući stručnosti i profesionalnosti, onda cijeni dobar članak, dobro istraživanje i, prije svega – istinu. Nije njemu bitno radi li se o predsjednikovoj aferi ili o nestanku novca male zadruge u nekoj seoskoj zabiti. Vijest mora biti cakum-pakum i ide u tisak. Ako je taj neki, imaginarni urednik došao na tu poziciju zahvaljujući raznim vezama, a politika je kao stvorena za to, on je u samom startu kompromitiran; cijelog svog urednikovanja će morati ljubiti razne stražnjice i uvlačiti se tamo kamo ni Njonjo nije nikad dospio, a sve kako bi sačuvao foteljicu. Njegov odabir vijesti će, svakako, biti u skladu s dobrim imageom lokalnog ili malo šire pozicioniranog političara. Zamka je u tome što bi gola pojava nekog premijera ili slične face, zasigurno prodala kompletnu nakladu, a ovaj ne smije jer… Vlasnik novina također zna za to i njemu je za iskočit` iz kože, ali duguju tom političaru odanost, ipak ih je progurao u glasnogovorništvo resora / grada, donio im neke novce na ime reklama (što postojećih, što ne). S druge strane ako postoji alternativa ovom kompromitiranom, priklonit će se redakcija tom drugom, uz, naravno čvrste garancije kako će se odnos prema nakladniku dodatno poboljšati i kako će zaposliti »malu« od ženine sestrične u svom uredu. Krug sam zatvorio, potpuno izmišljeno, da ne bi netko mislio da aludiram na konkretnu situaciju, ali sumnjam da sam promašio priču.

 WATERGATE

Postoji još jedan film, ali ovaj je po istinitom događaju koji se zbio 1972. godine – afera Watergate. Ukratko, tadašnji predsjednik Nixon je dao nalog da se političkim konkurentima provali u službene washingtonske prostorije, u kompleksu Watergate, te im se postave prislušni uređaji. U sklopu te cijele priče, Nixon se kompromitirao – podmićivao i ucjenjivao državne službenike, zataškavao priču, ometao istragu i, na kraju, dao ostavku, jer se omča zatvorila i bilo je pitanje dana kad će ga maknuti s mjesta prvog čovjeka države. Da, dragi moji, dobro ste čuli, mito nije samo blagodat i izmišljotina u Hrvata, Srba i ostalih s našeg područja, nego su se i Ameri u tome okušali. OK, ovo je davna epizoda, ali sigurno se i danas takve stvari događaju u obećanoj zemlji (npr. Enron).

Uglavnom, u centru događanja su dva novinara Washington Posta. Oni su žestokim radom i trudom pokrenuli cijelu priču oko opoziva predsjednika i istrage događaja, ne mareći pritom za vlastitu sigurnost, premda sam uvjeren da birokracija ima i neke malo jače momke koji se brinu o odstranjivanju neželjenih elemenata. Ovo je priča sa sretnim krajem, a pogodilo se da su na svojoj strani imali svoje kolege, kolektiv, Glavnog i direktora. Ovo je situacija koja se vrlo rijetko ponavlja. Naše medije (preveliku većinu) uređuju političari i interesne skupine koje se »motaju« oko njih. Razlika je samo u veličini medija i veličini (ili visini pozicije?) političara. To gledam od kad sam prvi put došao na radio i rekao »dobar dan« u eter (godina 1998., radio Porto Re), a moj kolega kojeg neću imenovati je svaki mjesec dobijao »neplaćeni« zbog konkretnog zalaganja za demokraciju i pluralizam.

 VIŠESLOJNOST MEDIJSKOG IZVJEŠĆIVANJA

Kako sam ustvrdio na prvom primjeru, nije neobično da se, na dnevnoj bazi, u medijskom prostoru događaju distrakcije koje bi trebale cjelokupnu javnost izolirati od doista važne teme dana. Onaj boss u redakciji, dakle, dobije na stol, evo, na primjer, aferu »Janaf«. Prva informacija je odlična; mislim, san svakog istraživačkog novinara (ne ovi što pišu po diktatu, nego onaj tip u bezrukavnoj jakni s puno džepova, neispavan i pomalo raščupan). Sad će on u kopanje: najprije tko je taj Kovačević; stranka, obiteljska povijest, kome je ukrao bicikl kao klinac, kakva se lova našla, odakle?, o, pa tu je čitav niz političara iz državne vrhuške… Priča, ne za naslovnicu, nego za feljton koji proučava uznapredovale faze mita i korupcije našeg prostora. Prodat će se naklada, on će dobiti nagradu HND-a, lovorike… ali – kiks. Ništa od priče. Zvao je premijer, rekao da ne mogu inkriminirati pola vlade (za predsjednika ga nije briga, nije »njegov«) i neka piče dalje po koroni, on plaća piće u klubu. Ovo je fikcija, da me ne bi neki glavonja ulovio u mašinu, ograđujem se, ali, priznajte, jako je lako moguće. Jeste li primjetili da se zadnji put o Janafu pričalo 15.11.!? Pred par dana izašao je (1 između 100 napisa o koroni) informativni člančić koga su iz afere pustili iz zatvora. U potpunosti shvaćam ozbiljnost epidemiološke situacije, ali shvaćam i da nas nakon pandemije čeka grand finale pljačke tisućljeća u kojoj smo mi, kao narod, potpuno sporedni likovi, a oni koji »drmaju« ovom državom izlaze iz priče, s punim džepovima našeg novca i jašu polako u suton. Mi ćemo ostati bez svega, uništeni njihovim »mjerama« za borbu »za naše zdravlje«, kao da smo silovani. Kovačevića i inkriminirane političare su pokupili pod tepih. Direktor Šoić je ostao bez posla, ali ne brinem se ja za njega, samo u donjem vešu mu nisu našli novce; njegovi politički patroni su priču jednostavno »pregazili « s koronom i pojeo vuk magare. Treba li još koji primjer? Evo, još malo… Nadan Vidošević je pušten iz zatvora – nije kriv. Vijest od pokoje kartice, nitko se ne buni, malobrojni su to doživjeli, Zemlja se okreće, stvari idu dalje. HALO? Kako idu dalje, on je maznuo, potkupio, ukrao… Ne, on je uzorni građanin, a greška je naša, jer smo mu zaustavili tijek novca i od sljedećeg mjeseca upisujemo ga u socijalni program, nema čovjek od čega živjeti zbog naše nesmotrene reakcije… Migranata više po hrvatskim granicama nema; oni su jednostavno nestali, kao što je nestala gripa ili »Ivana«.

Ako već niste, obratite pažnju nakon ove frke. Kad god hrvatska reprezentacija (pogotovo nogometna) postigne veliki uspjeh na svjetskoj sceni, oni se vraćaju u zemlju gdje su za x posto veći porezi, skuplja struja, dodani novi nameti. Sva je sreća da je prvenstvo svake 4 godine, jer bi nam kruh sad koštao 60 kn, a plaća bila oko 2500.

 JESMO LI SAMI?

Da, jesmo li sami u ovoj priči ili je tzv. PR služba svih svjetskih političara ista? Smatram da Hrvatska nije usamljeni slučaj; takve stvari se rade po cijelome svijetu. Normalno, to je kod nas jako izraženo, jer smo mi »banana«, a to ne govorim zato što nisam domoljub, već upravo zato što jesam. Hoće li više ijedan predstavnik političke elite doći pred neku govornicu i reći: sestre i braćo, mi nismo u banani, mi smo nigdje! Neće, naravno, jer vlast je slast. Ove zemlje u koje se ugledamo, uključujući i svemoguću Njemačku, svakako imaju takve propagandne tehnike, jer je najniža strast svakog političara biti biran u nedogled i umrijeti u fotelji, ali je bitna razlika u umjerenosti. Oni nisu toliko temperamentni: da pred njemačkog političara staviš hrpu love, vjerojatno bi uzeo malo, ali bi s ostatkom gradio vrtiće i škole i mazao oči jadnicima koji ga zaokružuju na biračkom listiću. Ove naše ja zamišljam kako broje lovu s rukama masnim od neke mesine i punim ustima pričaju šale na naš račun (ono nešto o ovcama i to).

Kako sam danas u filmskoj priči, na kraju bih spomenuo i odličan britanski dokumentarac koji možda djeluje kao teorija zavjere, ali postavlja puno zgodnih pitanja. Radi se o serijalu od tri epizode, zajedničkog naziva: »The Power Of Nightmares«, a nastalog 2004. godine. Prodrmao je američku javnost nizom tvrdnji koje proizlaze iz detaljnog istraživanja, a ako bih morao svesti ga na jednu rečenicu, onda je to otprilike: zapadni političari su u prošlosti glasačima obećavali bolji život, a danas zaštitu od nepoznatih neprijatelja koji se pojavljuju samo u propagandističkim medijima. Zašto to tvrde, pogledajte film, toplo preporučam (nema Gejca, korone i čipova, bez brige), a možda najbolja preporuka je da je cenzuriran i zabranjen, čak i izdanje na DVD-u.

 MI, HRVATI

Mi, Hrvati, rekorderi, znanstvenici, vjernici A tipa, tradicionalni i ponosni opet smo prepisivali poput potpuno nespremnih đaka. Zadatak »izvana« je bio odraditi koronu, stožer, novinare, sve to. Međutim, mi smo, svojim osebujnim stilom, dodali niz nepotrebnih detalja, da nam ni rođena majka ne bi povjerovala, a otac bi isukao pojas (kaiš, remen – princip je isti) i udario. Naime, priprema je bila odlična: našle su se najjače medijske kuće, podijelio se željeni tekst i rezultat, formirao se neovisni stožer stručnjaka (khm, članovi Partije), donijele neke uredbe itd. I onda, na 3/4 gotovog posla, perjanice i ponos tatin – Božinović i Capak – puknu. Da, puknu kao guma od bicikla. Oni na namješteno novinarsko pitanje koje je služilo za kolektivno pranje odgovornih, nemaju odgovor, nesuvislo bauljaju i na kraju izvale glupost. Nakon službenog dijela, njihova kolegica Markotić (prema tvrdnji novinara Indexa) izvrijeđa neke novinare na toj istoj presici po principu »moj je tata jači od tvog«. Ja mislim da bi svakom razumnom trebao pasti mrak na oči. Imali su priliku i loptu, samo je netko trebao ugurati za gol, ali ništa…

Mi smo Hrvati, u konačnici, čudo. Nismo, izgleda, kolektivno pametni, kao što nam ni političari nisu baš naj, u prosjeku smo zavidni i jalni, gazi nas tko stigne, ali zato grizemo medijske mamce, više no što Ameri kupuju s TV reklama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *