Sjećate se socijalizma? Dobro, barem malo? Znate ono: završi školu, čeka te posao, stan, zimovanje, ljetovanje, sto i jedan državni blagdan, posao je sigurnjak do penzije, penzija dobra (možeš čak djeci uskočit kad se kuće), voziš neku kramu od auta, ali i susjed ima istog itd. Shema je ovo koja je mnoge »ukalupila« i mnogi su popustili pred zovom ovih sitnih benificija, kako bi lakše funkcionirali. Svakako je lakše bilo ne plivati uzvodno i ne razmišljati o golom preživljavanju. Mnoge su umjetničke duše u drugi plan stavile umjetnost i prepustili se struji. Oni su svoj život odživjeli, a mi smo, vjerojatno ostali zakinuti za mnoge divne doživljaje koje nam je njihova umjetnost mogla prirediti. Dobro, s obzirom na tadašnju situaciju i razne »komisije za šund« koje su se bavile isključivo cenzurom, možda su i dobro napravili, barem je Goli otok ostao samo udaljena kulisa nekog ljetnog izleta s barkom. Ipak je bilo onih koji se nisu mogli oduprijet svom interesu i želji, pa su odlučili krčiti put kroz život nesigurnim vodama s nesigurnim primanjima i poslom. Tada je to bio bauk. Danas više sigurnog posla nema; ono što sad izgleda kao rješenje, za par godina postaje problem, a život mora ići dalje.

 DRŽAVNE JASLE

Često slušam priču o uhljebima bez kojih bi ovaj svijet bio bolje mjesto za život Hrvata. Istina, došli smo u fazu kad se u državne službe zapošljavaju kumovi i rođaci bez znanja, kriterija i sposobnosti. Dobro, generaliziranje je vrlo opasna stvar i svi smo zahvaćeni tom bolešću, pa se ulovim kako generaliziram na temelju jednog ili dva iskustva na tu temu. Činjenica je i da po šalterima rade mnogi(e) koji ovu »uhljeb« tezu potvrđuju, a nerad i nesposobnost dovode do jedne zavidne razine. Međutim, mora nam biti jasno da onih 10% zaposlenih u javnim službama drži na okupu kompletno funkcioniranje države te da zbog tog malog broja fanatika, penzije, socijala i ostalo – koliko toliko funkcionira. Slično je i sa školama, bolnicama itd. Ne branim ja svog starog koji je iz državne službe otišao u mirovinu. Vjerujem da, oni koji ga znaju, cijene rad i trud jer je uložio podosta energije kako bi proveo ono što se od njega tražilo. Također (možda naivno) vjerujem da je takvih ipak dovoljno da se sustav ne uruši. A oni ostali? To je sad već pitanje politike, a vjerujte mi, ovi naši visoko pozicionirani političari imaju vrlo brojne familije, a i njihovi kumovi nisu sinovi jedinci bez djece i nećaka / nećakinja. Ima ih, dakako puno previše, jer ne rade svoj posao. Možda bi ga i radili, ali ne znaju, pa je lakše gubiti dane i čekati 1. da legne plaća. Ok je plaća, za naše uvjete, a pogotovo što revalorizira samo to što su se 40 puta ustali i došli na posao (neki čak ni na vrijeme). Lagodan je život na državnim jaslama tko hoće, a ja skrušeno priznajem da bih i sam koristio blagodati neograničenih izbivanja za vrijeme marende ili bolovanja kad isteknu slobodni dani i sl. Znači, problem je u sustavu!

UMJETNOST

Umjetnici su vrlo često ljudi koje se opisuje kao »čudaci«, što je u potpunosti normalno, jer smo mi, ljudi, skloni proglasiti čudnim sve što ne razumijemo, a umjetnost je često nerazumljiva nekome tko ne dijeli takav sklop razmišljanja. Istina, to su, često, nekonvencionalni pojedinci koji, upravo zbog te svoje »neprilagođenosti« imaju mentalnu mogućnost baviti se umjetnošću, pa tu dolazimo do pitanja koje je staro koliko ono o kokoši jaju, a to je: što je, uopće, normalno?

Najlakše je biti izbornik pred malim ekranima ili umjetnik puna želuca ili glazbenik pod tušem. Malobrojni su se odredili kao ambasadori umjetnosti i prihvatili taj život sa svim svojim manama i vrlinama. Stara je filozofska da nema umjetnosti bez boli, a u današnjim uvjetima, vjerujem da je za umjetnike ostalo podosta kolektivne boli koja se onda prebacuje upravo preko njihovih leđa. Znači, očekuje nas, uskoro, puno dobrih umjetničkih djela, ako potencijalni autori prežive.

Još od vremena Michelangela, a i prije, umjetnost nije bila dovoljno profitabilna za normalni život (govorimo o osnovnim ljudskim potrebama). I sam Michelangelo je bio egzistencijalno osiguran zahvaljujući najpoznatijoj renesansnoj mecenskoj obitelji – Medici. Mnogi ostali svjetski umjetnici zahvaljujući mecenama mogu razvijati svoj talent i promišljati umjetnost. Kod nas je npr. biskup Strossmayer najistaknutiji mecena u našoj povijesti. Znači, najveća umjetnička djela koja danas praktički štujemo, produkt su osobenjaka za čiji se svjetovni, materijalni život brinuo netko drugi, što je pomalo i razumljivo, jer teško ćeš se upuštati u umjetničke inovacije, ako ti na stolu stoje neplaćeni računi za koje nemaš prebijene pare. Ipak, umjetnost i njeni akteri zadržali su se do danas, prvenstveno zahvaljujući njihovom duhu koji ih tjera na kreaciju, bez obzira na isplativost.

 GLAZBENJACI

Sad smo već negdje blizu mojih voda. U redu, ja se ne smatram umjetnikom. Ja jako volim glazbu i njome se bavim, ne da bih bio bogat ili zvijezda, nego jednostavno uživam. S godinama mi je to postao posao kojeg, vjerujte mi, ne bih radio da ga ne volim jer često oduzima jako puno vremena i novaca, a nije više plaćen (na ovoj mojoj razini) kao nekada (npr. 80-ih). Znači ovakvih tipova (i »tipica«) ima podosta i poznajem ih mnoge, a svima nam je zajedničko što smo u toj nekoj poluafirmiranoj skupini i uživamo u malim nastupima za malo ljudi, ali to činimo srcem i dajemo sve od sebe, kao da smo u Areni ili na još kojem većem mjestu. Mnogi su vrhunski glazbenici koji nisu stigli »do zvijezda« iz bezbroj razloga. Možda to što radimo nije ona iskonska umjetnost, ali i zabavljanje auditorija (kvalitetno!), moglo bi se svrstati, ako ne u umjetnost, ono barem u vještinu, a vještina također ne dolazi preko noći. Sad je možda pravo vrijeme za postavljanje vječnog pitanja: što je zapravo umjetnost? Gdje je granica između umjetnosti i nečeg drugog (ni nemam naziv za to)? Mislim da svi mi imamo samo svoj odgovor na ova pitanja. Evo, primjerice, Ivan Zak u svakoj drugoj rečenici za sebe kaže da je umjetnik. Ostali na estradi možda i misle to za sebe, ali se ne usuđuju tako hladno to ustvrditi, a postalo je zlatno pravilo da čim je zvijezda poznatija i bolja u onome što radi, to je njen nastup umjereniji i običnom čovjeku pristupačniji.

Kad kažemo glazbena umjetnost, najčešće se referiramo na face poput Mozarta, Bacha, Wagnera i mnoge druge istaknute kompozitore. Svakako, njihovo je stvaranje otvorilo put svemu što se u glazbi događalo kasnije. Godinama se bavim glazbom, slušam i sviram; a moj jedini zaključak je da je sva glazba srodna te da su utjecaji na žanrove, skladatelje i izvođače toliko isprepleteni i da nema smisla otpetljavati to klupko utjecaja, već jednostavno odabrati iz izloga što nam se sviđa i to »konzumirati«. Zahvaljujući poslu, svakoga tjedna sam u prilici razgovarati s vrhunskim glazbenicima koji stvaraju odličnu glazbu i koja je, po uvriježenom mišljenju, »neozbiljna« za razliku od starih majstora, klasičara. Meni je u samom startu to s ozbiljnošću obična glupost, jer su drevni kompozitori radili glazbu za zabavu tadašnjeg društva, a ne za glazbenu enciklopediju. Mnogi mi spominju uzore ili neke kolege koje cijene, a za koje nisam nikada čuo. Pogotovo oni koji su imali prilike malo »posvirati« po svijetu i upoznati koga drugoga osim Mate Miše. Shvaćam da je danas veliki broj umjetnika na čija će se djela neki budući svijet referirati. Možda nam danas glazba i djeluje kao da je sve otišlo »fondo«, ali tko zna koje se vrijednosti za razvoj kriju u tim težim i prelakim notama.

Slijedom ovoga o čemu sam šturo progovorio, u Hrvatskoj postoji taj famozni status umjetnika kojeg imaju mnogi glazbenici, najčešće oni koji se bave interpretacijom klasičnih djela i autori i kantautori koji stvaraju pjesme od onih »za pijanku« do onih za rock koncert ili nastup cover banda u klubu. Svi su oni uložili i dalje ulažu vrijeme, novac i talent na stvaranje novog »proizvoda« koji je toliko apstraktan da svakome padne na pamet kako to nije uopće teško. Probajte napisati bilo kakvu skladbu, pa mi recite je li to baš tako. Kako za sve, tako i kod ovog statusa trebaju biti zadovoljeni neki kriteriji, pa su tako »gažeri« isključeni iz priče, u startu, umjetnici moraju imati toliko i toliko nastupa, nosača zvuka itd. Ovaj status ne osigurava glazbenicima egzistenciju, već im pomaže pri jednostavnijem funkcioniranju u svakodevnim uvjetima. Vrsta glazbe uopće nije definirana; šaroliko društvo čini pola estrade, što dokazuje onu moju postavku od ranije da nikad ne znamo kamo će nas to stvaralaštvo odvesti.

 MERLIN: KOKUZNA VREMENA

 Stvar hoda nekako, sve do ožujka 2020. godine, tog nesretnog lockdowna koji se provukao na cijelu godinu. Glazbenih, plesnih, dramskih i ostalih nastupa nema, nije dobro zbog širenja bolesti. Ljudi koji se bave ovim djelatnostima polako shvaćaju da neće imati od čega živjeti. Znam da vam je ovo smiješno i znam da svi koji se glazbom ne bavite mislite štošta, pa ću malo pojasniti. Naime, Hrvatska je mikro glazbeno tržište. Stara je postavka da nas ima kao u malo većem evropskom gradu i to neka bude red veličine. Na našem je glazbenom nebu veliki broj muzičara, a konkurencija uključuje i izvođače i autore iz Srbije, Bosne, Makedonije… Nikad neću zaboraviti neku pradavnu dodjelu zlatne ploče koju je dobio Gibo za prodaju 13 000 (trinaest tisuća) primjeraka albuma, a danas bi ju dobio i za samo 7 000. Usporedbe radi, u Americi je donja granica 500 000 prodanih nosača zvuka. U Jugi je bilo svega; mešetarilo se brojevima unaprijed i svaka šuša je dobivala zlatnu ploču i prije no što bi se ostvarila tiraža, a za potrebe marketinga i “guranja” bolje prodaje, jer je u zlatno doba izdavaštva izlazila enormna količina ploča na tržište (samo je tadašnji Jugoton izbacivao po 6 milijuna ploča na godinu). Znači, prodaja albuma je danas, u Hrvatskoj, ekonomski upitan biznis. U nekim prošlim vremenima, da bi uspio, morao si biti kvalitetan, talentiran i originalan, kako bi te zamijetio netko s estradnog neba i ponudio ti snimanje u studiju, ploče, turneje. Danas, možeš revat kao magare, ako ti tata ima građevinsku firmu (npr.) i financira tvoj streloviti uzlet na estradu, jer ti izdavačka kuća više ne može pokriti troškove objavljivanja materijala koji su, uzgred budi rečeno, enormni – realizacija jedne pjesme s pripadajućim spotom košta cca 5 000 eura, s tim da je ovo prosjek, a nikako maksimalni doseg. Tu nisam ukalkulirao »podmazivanje« glazbenih redakcija najvećih medija (izloga) među kojima se najviše ističe CMC, ali i ostali uzmu svoju pinku. Znači, pjevaš i sviraš na svim radijskim postajama (ako si uspio ubost hit i to platio), a od toga nemaš neku strašnu korist, jer je situacija s tantijemima kakva je (da se ne uplićem dalje – još jedna tužna hrvatska priča). Jedini pravi prihod, koji ti može financirati opstanak i egzistenciju su – koncerti. Već sam spomenuo da je scena krcata, a dodajmo tome još i činjenicu da i najpopularniji izvođač nema što tražiti u istom gradu dva puta u godini i činjenicu kako se koncerti rade samo tamo gdje je »ziher« dobra popunjenost i prodaja ulaznica, jer se mahom radi o izuzetno skupim produkcijama koje u startu sišu ogoromnu lovu.

Znači, izvođači cijelu godinu nisu zaradili za suhu šljivu. Oni koji su eksponiraniji, pa su uspjeli prošlih godina masno naplatiti neke nastupe poput raznih dočeka i slično, oni su bili u malo boljoj poziciji. Ne zaboravimo da image izvođača ovisi o guranju dobre love, da se ne ispuše ta umjetna slika. Zato je meni smiješno kad se neke pjevačice busaju s nekim modnim dodacima koji su ultra skupi, a činjenica je da ne mogu ni u najboljim vremenima zaraditi takvu paru. No, vjerojatno su tu neki sponzori, influence marketing je kod nas baš uzeo maha.

ZUBI NA POLICI

 Da se vratim… Negdje oko prvog vala pojavljuje se Nina Badrić i onaj njen poznati video. Tko je propustio, ukratko: Nina plače zbog toga što ne smije nastupati i boji se za egzistenciju svih svojih zaposlenih itd. Na tu njenu žalopojku reagira jedna gospođa i kaže da kod njih počinje pobiranje krumpira, pa neka im se pridruži, uz napomenu da ne dođe u onim cipelama od 14 milja kuna, jer da bi ih mogla ublatiti… Javnost je u deliriju, nešto kao: dobro joj je rekla, zasukat rukave… Mislim, ljudi, zar stvarno? Stalna mantra koja se ponavlja o ljudima koje rade te umjetničke poslove je da to nije rad i da to nije posao. Ne znam koliko je Nina prolila znoja da bi došla do toga gdje je sad, ali znam koliko sam se ja naradio da bih bio 1400 stepenica ispod i, vjerujte mi, to je krvavi rad. Neću sad ulaziti u detalje, ali onaj harmonikaš kojem lijepite lovu na čelo, ima žuljeve na stražnjici od vježbanja, a ta harmonika koju zalijevate pivom katkad košta i oko 50 000 kuna (znam, jer sam ih prodavao). Znači, moje je mišljenje da Nina nije kupila te cipele za 14-icu, već da je nekoga reklamirala. Nadalje i ona je malo pretjerala, jer je vrlo vjerojatno da svo osoblje za turneje uzima iz vanjskih suradničkih firmi, a ne vjerujem (ne znam, ispravite me ako griješim) da su njeni dečki iz pratećeg benda na konstantnoj plaći koja ne ovisi o broju koncerata. No, činjenica je da su svi koji se bave koncertima (organizacijom i realizacijom) izgubili strahovito puno posla i da za njih neće biti mirnog sna u godinama koje slijede.

A vlada? Naravno, sve je to politika; u prvom valu je ceh glazbenika, popularna Glazbena unija, skočila na noge kad se spomenulo otkazivanje koncerata. Počela je i oštra retorika, prijetnje prosvjedima i slično. Međutim, kao i svim ostalim nezadovoljnicima, a u cilju kampanje koja se već kuhala, vlada im gura neku lovu kako bi ih podmazala da se pokriju ušima. Danas se svi oni kunu da su poduzeli sve što se moglo. Dobra je priča i da su oni jadni mali gažeri (ako nisu negdje zaposleni, što je čest slučaj) dobili neku lovu tih 2-3 mjeseca. Ja, hvala na pitanju, nisam dobio ni lipe, a član sam te vrle unije već 20-ak godina (300 kn godišnje + oko 500 kn potvrda). Nema veze, nešto su dobili (mislim oko 3500 kn). I? Priča ide dalje. Prošli izbori, novca za muzičare (razne) nema, a koncerti su i dalje na ledu. Dobro, pa kakav sam ja antikrist da pričam o koncertima u jeku najveće nevolje naših naroda i narodnosti? Ne, dame i gospodo, nisam ja kriv. Kriva je POLITIKA. Ako je danas crni petak i meni nešto treba, a to nešto je sniženo 70%, ja ne mogu kupovati jer je sniženo, već zato što imam tih 30%! Znači, ako ljudima ne možeš kompenzirati gubitke (a oni su ogromni!), onda ih nemoj zatvarati. Ostala je još jedna »sitnica« za razjasniti. Kako sam spomenuo da nam je scena ultra mala, nemojte misliti da ovi najpoznatiji na estradi zarađuju neku hrpu love. Oni koji su se malo bolje snašli, sad vjerojatno krckaju zadnju ušteđevinu, a oni koji su živjeli prosječno, sad su u velikom financijskom problemu.

VITASOVIĆ

Pojavio se još jedan glas razuma na društvenim mrežama i u javnosti uopće. Alen Vitasović. Na istarskom i kvarnerskom području ostat će zapamćen kao čovjek koji je etablirao »ča – val« na sceni države, što nije mala stvar. U mojim očima, istinski glazbenik i vrlo talentiran tip, svira par instrumenata, sklada, pjeva. Prošao je sve: od najmanje gaže na svijetu, preko glazbenog gastarbajterizma (nisam probao, ali kažu da je lakše raditi bauštelu u Njemačkoj) do estrade i rasprodanih dvorana po cijeloj Hrvatskoj. Žao mi je što je danas prva asocijacija uz njegovo ime – alkoholičar, što ne znači da nije istina, nego mi je pomalo glupo da se zaboravljaju njegove kvalitete i to apostrofira. Takvi smo, kakvi smo i jedva čekamo da zvijezde odu na krumpire. Alen od samog početka apelira da se situacija nekako riješi. On nije uzeo neke milijune da bi danas ispod palme pio koktel i čekao da se ovo završi. On je čovjek koji svakoga mjeseca nastupa (što gaže, što koncerti) i od toga živi, kao što vozač autobusa vozi iz dana u dan za plaću. Je li njemu lako? Je li bilo kome od nas koji se bavimo glazbom lako? Nije. Je li koga briga? Sumnjam. Što se njih tiče, možemo slobodno skviknut.

 Sad se vraćam na uhljeb priču. U studenom je za 255 000 zaposlenih u javnim službama otišlo oko 2,4 milijarde kuna. Uzmemo li u obzir da je oko 50% (malo sam rekao) ljudi u uredima državne i lokalne samouprave – čisti višak, koliko je to novaca? Oko 1,2 milijarda kn. Podaci su na temelju izvješća vlade o prosječnim bruto plaćama (9 261,00 kn). Bi li se to moglo lijepo razdijeliti sitnom broju od oko 15 000 ljudi koji su ove godine gledali u plafon, umjesto da su slagali razglase, radili scenografiju, vozili, organizirali koncerte i ostale umjetničke događaje, svirali, zabavljali..? Naravno da bi jer postoji jedna bitna razlika. Ovi uhljebi (naglašavam: onaj nepotrebni i nekorisni dio) nas samo mogu dovesti do ludila ako s njima moramo imati posla, jer niti su sposobni, niti žele raditi. Znam da je to opasnost za glasačke rezultate, ali neka idu kopati krumpire, kao u svom zavičaju, odakle ih je kumov rodijak posadio.

U vremenu u kakvom živimo, masovna je panika i histerija zauzela glavno mjesto u našim životima. Ogroman broj ljudi polako počinje gubiti zdrav razum, a iz raznih razloga: ili dolaze ovrhe, ili su ostali bez posla, ili ne mogu raditi svoj privatni posao, ili se jednostavno pretjerano boje, jer im je vlast rekla da se moraju bojati. Sve to generira strašne posljedice na psihu malog čovjeka kojih ćemo tek postati svjesni kad se ovo završi. Pa zar nije umjetnost i zabava najbolji način da se ljudi vrate u normalu? Svakako jest, ali se čini da to nekim faktorima nije cilj. Umjetnost produbljuje i širi vidike, a za egzistenciju političara, razmišljanje je najveći neprijatelj, potrebne su ovce za šišanje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *