Rado sam kopao po tavanu (sufitu) kad sam bio klinac i jedna od ploča na koju sam nabasao bila je singlica Demisa Roussosa: “Goodbye My Love, Goodbye” / “Mara”. Godina: 1973. Label: Phillips (!). Na vrhovima europskih top lista (to sam kasnije saznao) bila je dugo i mnogi ljudi su je zavoljeli. Već sam pisao da sam s bandom svirao dočeke novih godina, reprize i slične gaže za hotelske goste, najviše u Opatiji. Znači, doček 2000 i neke, a mi udaramo “Goodbye my love”. Mislim, on odlazi i napušta svoju, sad već bivšu voljenu, patetika, plačni glas i to. 

Dočekali smo 2020. godinu euforično, kako je i red na dočeku svake godine, ovoga puta nismo bili u hotelu, već u restoranu i malo je bila drukčija klijentela. Prvi put nakon ne znam koliko vremena nisam svirao Roussosa. Dobro, nisam svirao ni Engelberta Humperdincka, ni Elvisa (sve što “mladi” vole). Više domaćica party. Da sam znao da će to promijeniti povijest, inzistirao bih barem na nekoj “Blue Spanish Eyes”, ali eto, “…sad je kasno da se kajem”. Grk je za mene postao nekakav zaključak godine i ova sintagma iz naslova označavala je pozdrav staroj i doček nove godine, a ja sam već godinama u potpunoj zabludi da sa starom godinom odlaze stare brige i dolaze nove (brige, što drugo?). 

Teško da bih se ovoj, 2020. godini, baš mogao obraćati s “love”, jer dala nam je svima jedva dva normalna mjeseca za planiranje i početak realizacije svih planova koje NEĆEMO REALIZIRATI, kasnije će se pokazati. Nisam klinac, pa moj zaključak ima neku težinu: najgora godina u mom životu. Obično u prosincu nemam blage veze gdje mi je glava, a gdje rep, no ove godine sam imao dovoljno vremena za podvlačenje crte: stvarno je bilo bez veze, ali ja sam i sad zahvalan što sam imao takvu godinu. Naučio sam podosta o mnogočemu. Evo, primjerice, naučio sam puno o ljudskoj prirodi, nešto o politici i ekonomiji, otkrio sam neke svoje talente koji su godinama čekali u nekoj ladici ono poznato vrijeme “samo da ovo/ono”… Sve to što sam saznao vjerujem da će mi koristiti u borbi koja nipošto nije završila. Naprotiv, tek počinje.

STANJE SVIJESTI

Vraćam se samo 30-ak godina. Hrvatska, mlada država s velikim snovima, porušena nakon rata, svježih rana iz tog istog rata, ali s kolektivnim zajedništvom koje, priznat ćete, odvaljuje planine i mijenja svijet. Nebo nam je bila granica! Bez obzira na sve strahote koje nam je donio rat, ekonomski smo bili na razini s koje smo, uz malo pameti, mogli napredovati. Ovo je prekrasna i bogata zemlja; nema što se ovdje ne može. Međutim, nismo shvaćali koliko su nas opelješili ratni profiteri, naši dojučerašnji suborci (kako smo mislili). Odjednom, kad smo se probudili, naša je napaćena domovina postala dom za 300-tinjak odabranih obitelji koje su gazile sve pred sobom na putu do vlastitog uspjeha. To što su se na putu našle neke mljekare, trgovine, tvornice, firme – giganti iz prošlog režima, naftna postrojenja i sl., njima nije bio problem. Nama je, ali i dalje nismo shvaćali. Kao trofej, iz rata smo dovukli pola susjedne države, a naši novootkriveni sunarodnjaci naš su prosperitet, prirodne ljepote i industrijsko-poslovni potencijal pretvorili u svoje kovanice koje su potom gurali u neke pokvarene jukeboxe i od tada slušamo istu ploču: “bit će bolje, samo nek’ mi imamo svoju državu”. 

Ako se ne varam, jedna od nekih predizbornih mantri na prvim višestranačkim izborima bila je i ona kako smo mi bili zakinuti u prošloj državi, jer je sva naša zarada odlazila u Beograd, pa potom u Kosovo, Makedoniju… Da me ne biste krivo shvatili, ima tu puno istine, ali. Uvijek taj ali. Nakon osamostaljivanja, sav se naš potencijal istopio, a ono što vrli politički komesari na čelu nekadašnjih državnih firmi nisu uništili, slilo se u privatne džepove, mahom onih koji su skupljali po dijaspori lovu za oružje od koje je tko-zna-koliko oprano za privatne ciljeve… Znači, naša je zarada i vrijednost koju smo teškim mukama stjecali odlazila, opet, ali na drugu adresu: džepovi vladajućih i njihovih pobočnika i poslušnika. Nakon izlaska iz jednoumlja, dobili smo novo jednoumlje i opet temeljeno na idealima, političkim trla-baba-lan i neizostavnom nacionalizmu (umjesto bratstva i jedinstva), bez kojega sve to ne bi bilo moguće. I danas, kad vladajućima treba malo “prostora”, oni bacaju kost nacionalizma, svađaju crvene i plave, Srbe, Hrvate, Slovence… Po potrebi i trenutnoj situaciji. 

Mučimo se, tako, godinama; i oni s nama, a još više mi s njima. Izbori se svode na Kurtu i Murtu, kolo se tanca, ali u kolu nismo mi, dragi moji supatnici, već odabrana manjina, bez obzira na partijsku knjižicu koju nose u džepu. Ionako im je figa u onom drugom. Došla je prva svjetska ekonomska kriza i mi smo to, suprotno nekim pesimističnim (ali realnim!) najavama – preživjeli. Nakon toga, nešto se “zavrtilo”, ipak smo mi naviknuti na kaos i nered i dobro plivamo u tim nemirnim uvjetima. Kraj 2019. godine smo dočekali “na pozitivnoj nuli” (joj, kako volim taj izraz) i sve je bilo spremno za eksploziju u ovoj godini. Jedni su ušli u opake investicije, a drugi taman otplatili kredite i bili samozadovoljni životom i poslovanjem. Vidi se svjetlo na kraju tunela…

Ipak, svih ovih godina polako smo kvarili društvo u sociološkom smislu. Kako je kapala lova, tako smo zaboravili na prave vrijednosti. Nije nam za zamjeriti, mi nismo vidjeli jogurta iza željezne zavjese, pa smo se polakomili na razne svjetovne “delicije” koje koštaju, a kad ih se dočepate, predstavljaju jaz i ogromnu razliku između vas i onih drugih, “koji nemaju” i “koji ne mogu”. Drugi je par rukava što ni ovi “koji mogu” zapravo ne mogu ništa i sve te ljepote kapitalizma upoznavaju zahvaljujući besmislenim zaduživanjima u bankama koje su u međuvremenu postale strano vlasništvo, a s njima je stranac postao i gosp. Kapital od zarade na ovim potrošačima. Davno je Zabranjeno Pušenje pjevalo kako “para vrti tamo gdje burgija ne može”, pa su ovi potkoženi iz prošlog pasusa zavrtili cijelo društvo u svom primitivnom smjeru. Na pragu 2020. godine, ako ti je tata “guzonja” (danas mi je samo Zabranjeno Pušenje na repertoaru), možeš nekažnjeno uzimati zabranjene supstance (droge, jel’), gaziti svojim preskupim autom koga hoćeš, mlatiti, ubijati, prijetiti… Sve ljepote kriminalnog miljea. Na pragu ove grozne godine, kriminalci su zavladali našim mikro podnebljem, a svi ostali mogli su se samo snebivati i to je to. Sudovi? Korumpirani, hvala na pitanju. Pravna država? Žao mi je, pokušajte ponovno. Ja, kao romantičar, mislim da smo trebali više raditi na povezivanju s ljudima, a ne na rušenju svih veza, ali tko sam ja…

PARTY

I to za ekipu. Dakle, krenula godina i već na samom početku lockdown. Svi oni što su se spremali za Zemlju Safari, sad su na mukama, a nema im tko pomoći. Vladajući s grčem bacaju pred “raju” neku siću, samo da kupe malo socijalnog mira do izbora. To se i pokazalo, jer kad su reizabrani, zaboravili su na sve koji su, zahvaljujući blesavim odlukama nekolicine podobnih, samoprozvanih stručnjaka ostali bez prebijene lipe. Ekonomski pogođenima su zabranili rad te tako produbili kanal koji dijeli boga od vola (u našem slučaju ovce). Glavna isprika je bila kako novca nema (osim za katoličku crkvu, bolnicu u Mostaru, blindirane aute itd.). Od svih investicija, najbolja im je bila u blindirane aute, moguće je da će im trebati uskoro. Zaključno, dođe neki novac i umjesto da ga daju svim pogođenima, oni 90% iznosa daju crkvi, a mi, blesavi, još uvijek nismo odvojili crkvu od vjere i narod smo koji jako vjeruje i uopće ne postavlja pitanja poput: zašto crkva propovijeda isposništvo i siromaštvo, a živi u neviđenom izobilju već 1000 godina? Da ne zaboravim, u jeku lockdowna Zagreb udara prvi jaki potres nakon dosta vremena i na naplatu dolazi sva raskoš Bandićevog “delanja” na urbanizmu i realnim gradskim prioritetima (fontane, spomenici i to), a tog Bandića podržava vlast. Koja? Svaka, jer je svima koristan. Osim građanima metropole. 

Prošle smo godine svjedočili i velikom broju smrti velikana; bez obzira na državu, branšu i godine života. Kad god bi netko podijelio informaciju na društvenim mrežama, zaključak je bio isti: ova 2020 je brutalna. Moram vas malo (ipak) razuvjeriti. Naime, svake nas godine napusti sličan broj velikana. Značajno je samo da su nam s ovom godinom umrli neki heroji s malih ekrana koje pamtimo kao djeca (npr. Špiro Guberina), a koji su nam ostali u lijepom sjećanju na neke davne bezbrižne dane koji, kao da su s njima otišli. Kako znakovito za godinu u kojoj smo u nepovrat otpratili i građanske slobode, Ustav i način života s kojim smo bili prilično zadovoljni. 

Ali to nije sve! Posljednjih dana ove nesretne godine, dogodila se tragedija. Nakon tolikih nevolja proizašlih iz ljudske gluposti, nesmotrenosti i nekompetencije, priroda je malo pokazala da je i ona neki faktor. Zapravo, bilo bi dobro da je malo. Naravno, referiram se na potrese koji su prodrmali kontinentalnu Hrvatsku i uništili doista puno materijalnih dobara, no što je još važnije, odnijeli ljudske živote. Do tada sam mislio kako je to vijest iz rubrike “svijet”, ali sam se, na silu, otrijeznio. Druga je strana medalje jedino pozitivno što se zbilo tih dana. Naime, Hrvatska je ponovno, u potpunosti, jedinstvena. Oduzeli su nam dostojanstvo odavno, pokrali su nas i mentalno uništili, ali ovi su ljudi iz dubine svoje duše pronašli razlog za uzdizanje iz pepela te pomažu svojim sunarodnjacima kako i koliko god znaju i umiju. Treba li reći da su, za razliku od Hrvata, Hrvat’ne bile ipak malo suzdržanije? Nemamo se što čuditi, mi smo za njih ipak manje vrijedni. Tih sam dana intenzivno pratio što se zbiva i nisam mogao, a da ne pustim suzu radosnicu, čitati tko je sve odlučio izaći iz svoje zone komfora i pružiti ruku ljudima kojima to doista znači; onim običnima koji su u trenu ostali bez ičega. Na tom “pozitivnom” popisu raznoliko društvo: navijači, branitelji, prosječni građani, udruge, sportaši, firme, obrtnici… Cijela Hrvatska kao jedno! Ponovno mi je zatinjala iskra optimizma i samo se nadam da je ovaj događaj dovoljan da se svi otrijezne od konzumerizma i ignoriranja stvarnih problema koji nas okružuju. Čak je i vlada poduzela sve potrebne korake kako bi došla do novca iz EU (kad nas već … neka plate), potrebnog za obnovu (u nadi da se neće nekome zalijepiti za ruku – po putu). Političari su se naslikavali na stratištima, ali nisam ni očekivao više. Pozitivne poruke su stizale, valjda u duhu predstojećih lokalnih izbora i svak’ je dao neku resornu izjavu i dobro, barem korektno. Međutim, cijela je Hrvatska trenutno sjela u aute i kamione i dopremila sve što je bilo potrebno za gašenje prvobitnog požara. Ta više i nemaju, a vjerojatno i ne mogu. 

E sad… Već sam spomenuo da nas političari u regiji nacionalistički svađaju kad god se ukaže prilika jer bi, naravno, svaka ljubav sa susjedima mogla rezultirati poštovanjem, pa čak i prijateljstvom s omraženim narodima, što nikome nije u cilju, jer bi izgubili 90% političkog programa i morali bi se uhvatiti ozbiljnog i poštenog rada. Međutim, stanoviti A.V. (50) doživljava katarzu i šalje, u ime Srbije, 1 000 000 (milijun) eura pomoći! Od zemlje za koju smo tvrdili da kaska za nama i da je u sto puta većoj banani. Hm. Naravno da opći dojam kvari drug Pupovac sa svojim prebrojavanjem krvnih zrnaca poginulih (dobro, kome to treba?). Konac djelo krasi, pa beogradski aktivisti spontano dolaze pred naše veleposlanstvo i daju podršku “komšijama”. Ej, stvarno je ova 2020. godina kompletni SF! Ono što me je ražalostilo, ali nije iznenadilo, Crkva u Hrvata je tim ljudima “u potrebi” poslala molitvu. O novcu nije bilo riječi. Tko zna, možda molitva može izgraditi porušeno, ugrijati djecu bez krova nad glavom i vratiti ljude u domove. Budući da sam ateist, nikad neću saznati bez pomoći onih koji vjeruju, a nepristojno je raditi anketu o tome. Vučić – Crkva u Hrvata: 1:0.

IDEMO DALJE

U novu godinu ne ulazimo oslobođeni problema prošle; samo se nadam da se problemi neće množiti, da ćemo ih nekako vratiti u kutiju do kraja 2021., zalijepiti i baciti niz rijeku te nastaviti gdje smo stali 1.3.2020. Što nas očekuje? Da znam, vjerojatno bih umjesto vidovitog Milana ja bacao grah po televiziji, ali okušat ću se, ovako javno, u prognoziranju. 

Korona priča će biti aktualna do 2022. godine, vrlo vjerojatno. Tek je počeo 3. čin s cjepivima i trebat će im dosta vremena da nas svih izbodu (po nekoliko puta). Znači kad to odrade ide obračun s onima koji to ne žele. Taman je kraj godine i ne kolidira s lokalnim izborima. I inače će prva polovica godine biti pozitivna, jer će zbog izbora vlast raditi stalno neke ustupke, možda otvore i kafiće, koncerte. Nisam gledao kad pada Uskrs, ali tako bi negdje morala početi žestoka kampanja, pa će nam malo dati na važnosti, uljuljat će nas u lijepi život (više se nećemo ni sjećati što je to). Onda idu izbori, pa turistička sezona. Tad bi mogli još malo popustiti, jer neće imati odakle napuniti proračun, a režije idu. Sezona će, ja mislim, biti nalik na prošlu, jer se histerija ne može ugasiti preko noći. Vjerojatno će ordinirati državom isti stožer; kad ih do sad nitko nije ubio, vjerojatno bi mogli uspostaviti tetrarhiju, barem ne bismo plaćali toliko dužnosnika. U duhu svega navedenoga, vjerojatno će porez na drugu nekretninu dočekati 2022. Da, navodno je i popis stanovništva ove godine. Kako li će se samo prebrojavati preci i njihova krvna zrnca. Scena će vrvjeti raznim nacionalističkim ispadima, a mi ćemo to pratiti kao utakmicu i navijati za svoje favorite, kao da ćemo od toga imati ikakvu korist. Jedno je sigurno: Bandić ostaje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *