Vjerujete li vi u slučajnosti? Ja, što sam stariji, sve manje vjerujem u to, a pogotovo kad se to tiče poslovnih odnosa, politike, gospodarstva… Prihvaćam da su se neki ljudi slučajno sreli, a znam da će mnogi početi u to uplitati neke druge faktore, no to je apstraktan pogled i to je tema za sebe.

Naziv omiljene detektivske serije iz 80-ih me asocirao na današnju temu, pa sam ga odlučio iskoristiti kao uvod u moju priču, a ta priča uopće nije slučajnost. Ako ćemo pravo, slučajnost bi bila da se i ja ne uhvatim dnevnopolitičke situacije, kad već tako silom hoću biti »in«.

Posljednjih tko-zna-koliko godina svjedočimo situaciji da ne postoji i najmanja pora društvenog života u kojoj, kad se zadiraš, ne smrdi. Politika je postala naša svakodnevnica, a politički utjecaji raširili su se kao hobotnica kojom često opisujemo rasprostranjenost mafije. Da, namjerno sam upotrijebio ovu usporedbu. Dakle, ja mislim da se i na izboru za najljepšu bebu sa šeširićem igraju neke igre i zbrajaju neka mita, a kamo li na ostalim, svakako važnijim instancama u Hrvatskoj. Ova je zemlja postala predvodnikom u korupciji, a to se nije dogodilo preko noći. Zalud sad političari zazivaju neke davne godine, kad se situacija uopće nije promijenila, dapače, postala je gora, a sve na temeljima koji su udareni ’45., valjda.

Još je jedna znamenitost javnog života u Hrvata. Nema situacije od koje se ne radi predstava, a nema predstave bez zdravoga, »bratskog« koškanja oko međje i utjecaja. Jasno je da svakoj predstavi trebaju odnosi s javnošću (popularni PR) pa se mediji konstantno brinu da jadne Hrvate poduče i nauče o čemu se radi, a po mogućnosti da jedan dio auditorija i preodgoje u ime onih koji ih »podmazuju«.

Znači, cirkus je došao u naš grad, a šator se ne miče, samo se mijenjaju postave i predstave. Mi, obični promatrači, sve to gledamo, mnogi ne više u čudu; tko je htio, dobio je pravu sliku. Tko nije, naivno navija za svoje favorite koji pune stupce, ispunjavaju obrasce i prazne državne zalihe na svim razinama.

 FLASHBACK

 Osamdesetih godina prošloga stoljeća, bio sam u nižim razredima osnovnog školovanja i postojala je tradicija tijekom svih tih mračnih godina: jednom ili možda dvaput u godini, kupovali smo donatorske listiće Crvenog križa. U osnovi, roditelji bi nam dali neku sitnicu (kao da bi danas to bilo 20 kn) i mi smo ponosno blagajnici u razredu dali taj novac i dobili mali papirić na kojem je bio tiskan iznos i neizostavan moto: »Solidarnost na djelu« pokraj logotipa Crvenoga križa. Zapravo smo bili ponosni jer smo na taj način pomogli nekome kome je pomoć prijeko potrebna, a eto, mi smo imali tu mogućnost. Podsjećam da tada humanitarne akcije nisu bile popularne. Dapače, skoro ih uopće nije bilo. Zašto je to bilo tako? Budući da sam u »onom sistemu« proveo jedva nekih 11 godina, nisam siguran da ja mogu dati pravi odgovor, ali moje je skromno mišljenje da nije bilo potrebe jer se nije moglo dogoditi da dijete ne dobije potreban lijek ili da se obitelj deložira, a u toj obitelji nitko ne radi jer su svi invalidi ili da netko mora na operaciju, a da to košta suhog zlata… Dobro, ove zdravstvene razloge ljudi su možda i imali, ali ih je sustav uvjeravao u svemoguće doktore, najbolje na svijetu, pa ako nisi izliječen kod nas, onda ti nitko drugi ne bi mogao pomoći. Međutim, ona socijalna komponenta koju naglašavaju svi pretendenti na neko mjesto u izvršnoj vlasti, doista je postojala i primjenjivala se, za razliku od današnjice. Stalno zazivam neka prošla vremena i običaje jer se nikako ne mogu oteti dojmu da smo živjeli puno mirniji i, u svakome pogledu, sigurniji život. Crveni križ predstavljao je za nas vrhunac humanitarnoga djelovanja, s naglaskom na internacionalizmu, pa je utoliko priča bila i značajnija. Dok ovo pišem, sjetio sam se, ipak, situacije kad smo skupljali konkretne stvari za nastradale u nesreći rudnika (ne znam više gdje – možda Kosovo?), ali tu moje pamćenje takvih akcija staje.

 CIVILNA ZAŠTITA

 Ovo bi trebao biti važan čimbenik u općoj sigurnosnoj slici neke države. Naime, koliko god dobar dio puka u svakoj državi pljuje po npr. policiji, ona je prijeko potrebna (po mogućnosti da nije mitom kompromitirana). Potrebna nam je i vojska, a ne treba naglašavati ni važnost vatrogasaca ili hitnih medicinskih službi. Što je onda civilna zaštita? To bi trebala biti (naglašavam – trebala) služba koja upravlja sigurnošću u vrijeme posebnih stanja, opasnih za zdravlje i imovinu. U to ime, jasno je zašto je šef CZ-a u korona-štabu. I opet »ali«. Ta ekipa trebala bi dobivati godišnju apanažu od države za pripremu robnih zaliha, održavanje skloništa, proučavanje i pripremu te obuku kadra za djelovanje u određenim pogibeljnim situacijama i, ne manje važno, za plaće djelatnika koji su tamo profesionalci i koji pri svakoj izvanrednoj situaciji u najkraćem mogućem roku mogu ponuditi potencijalno rješenje i pomoć. Oni lovu dobivaju, nesumnjivo. Na što ju troše? Nitko ne zna, a i onaj koji zna se pravi Englez (for commission, of course). U tu su se civilnu zaštitu godinama uhljebljivali razni politički faktori kojima je, pokazalo se, jedini razlog postojanja bio pranje love i apsolutni nerad u kombinaciji s nekompetencijom, a sve kroz matematiku da je sve dobro dok nitko ne pita. Međutim, nije mi jasno kako nisu znali (ili nisu marili) da će se kad-tad dogoditi nešto gdje će morati pokazati poznavanje materije.

Dogodila se Gunja u Milanovićevom mandatu. Ukratko, izuzetno velika poplava, Milanović priča gluposti, LJUDI – CIVILI pomažu, Crveni križ se šlepa, Civilna je u raspadu. Nakon konsolidacije, nabavili su se šatori, privremeni objekti i stvorila se kakva-takva zaliha na koju možemo računati. Crveni križ je takođjer popravio svoje zalihe i požar je ugašen (bolje rečeno, poplava se povukla). Ne zaboravimo da su napali vladu jer nema dovoljno hrane koja je trebala stići iz robnih rezervi. Budimo iskreni, napali su jer su bili prozvani, a i mogli su se pohvaliti šeširom od putra na glavi; ljudi su u Gunji ostajali gladni, a država je uplaćivala novce za hranu unesrećenih na račun CK. Plus, u vladi sjedi jedna stranka, a u Crvenom križu druga. Dodajmo da su kontejnere, sasvim slučajno, do danas »izgubili«, pa ih više nema kad trebaju.

 POLITIKA U SVAKU BUTIGU

 Dobro, sad neka mi netko objasni. Nije li humanitarni poziv doista poziv, želja i mogućnost da nekome pomogneš u najgorim ugrozama koje čovjeka mogu snaći? Ne znači li, ako se baviš humanitarnim radom, da ćeš svoje djelovanje staviti ispred svih svojih osobnih afiniteta, kako bi unesrećeni pravodobno i kvalitetno bili zbrinuti? Ako je odgovor da (a trebao bi biti), onda smo u gadnom problemu.

Dogodio se potres, a o razmjerima tragedije ne treba pisati, vijesti su pune već 2 tjedna. Ljudi su na ulici u onome u čemu su bili kad im se kuća počela rušiti, a nažalost bilo je i onih koji nisu izašli iz svoje kuće. Znači, situacija je katastrofalna. Onaj najrazorniji dogodio se 28.12, u podne. Bila su i dan ranije dva slabija, ali ovaj je izuo iz cipela, ne samo unesrećene, nego se osjetio i u Zagrebu, Bosni itd. Civilna zaštita morala je zajedno s Crvenim križem taj dan doći na ugrožena područja s kompletnom pomoći u vidu kontejnera za privremeni smještaj, hrane i pokretne infrastrukture, kako bi smanjila štetu uzrokovanu potresom. Što oni rade? Razmišljaju i ne čine. Ljudima je noć brzo, u 16 sati je mrak, nemaju gdje spavati, a ovi čekaju. Što čekaju? Pa, evo, primjerice, čekaju e-mail na koji im pošaljete zamolbu za kućicu. Sad se naježim, ponovno. Kako će čovjek koji je ostao u gaćama nasred ulice poslati mail? Odakle? Nema ni šibicu za dimne signale, a on bi trebao slati mail. Ovo je mali komadić onoga što se događalo i još uvijek se događa, ali kristalno jasno nam daje do znanja: mi (vlada) smo bogomdani i živimo na Olimpu, a vi ste stoka koja može i krepat, nas nije briga. U našem paralelnom svijetu problema nema; vi, ako ih imate, snađite se. Radarskom izjavom Plenkovića dobili smo i uvid u njegovo narcisoidno stanje uma po kojem je on i samo on taj oko kojega se vrti ovaj svijet, a pogotovo naša jadna država (koja zbog takvih postaje sve jadnija). U osnovi, tko ste vi, novinari, da propitujete moje djelovanje? Ja znam koji ste i koja vam je agenda (nisam siguran zna li on što je agenda)… I tako je humanitarna misija i želja za pomoći unesrećenima postala još jedna pozornica političke masturbacije vladajuće klase, a zid plača za sve nas ostale.

 Dotaknuo sam se novinara, pa da dovršim misao. Čemu se vi čudite, uvažena gospodo novinari (dio, naravno)? U veljači ste dopustili da vam Plenković za šaku kuna drži predavanje o tome kako biste trebali izvještavati, a vi ste slušali i notirali da ne bi slučajno razljutili capa di tutti capi. Prodali ste poštenje i kompetenciju za trenutnu financijsku korist, a sada kad ste digli glavu, čudite se da ste dobili po ušima. Kod nas, u Primorju, postoji uzrečica: »Čin se više prigiblješ, više ti se rit vidi«. Mislim da ne treba prijevod.

 CRVENI KRIŽ

 A da vidite vi sad nepotizma i pranja naše love… Ova je UDRUGA u Hrvatskoj jedna od top 5 najuspješnijih po prihodima (ja mislio neprofitabilna). Oko 40 milijuna kuna godišnje ZARAĐUJU na tržištu! Simpatična lova, je li tako? E, zato je vlada, kad je nanjušila novčiće, u sastav vodećih ljudi CK-a postavila svoj partijski kadar, da niti jedna kuna ne bi otišla ljudima kojima je potrebna ili da bi ostala. Zna se, jako se dobro zna, da je taj novac dobio kartu u jednom smjeru prema privatnim džepovima. Kako se to zna? Sad razmišljam da li da najprije navedem kadar ili situaciju. Ipak kadar. Predsjednik CK-a Hrvatske je Josip Jelić, čiji je sin bio HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Slavonskog Broda. Potpredsjednik: Franjo Gregurić, o kojem dugo nije bilo ni riječi, ali je poznato da je on prastari kadar HDZ-a, još iz devedesetih; predsjednik vlade kojeg je na to mjesto postavio Frenki, 1991. Onda imamo Josipu Rimac, kninsku kraljicu vjetra i novca što ga je vjetar zameo. Ona je, doduše, razriješena kad je pukla afera, ali kako se o toj aferi ne govori, već ju se zataškava raznim spinovima, ne bih se čudio da ona ponovno ponudi svoju ruku pomoći u zamračivanju sredstava. I za kraj, šećer u vidu Roberta Markta. Teško ću skriti svoje simpatije. Znači, nakon kratkog izleta u realnom sektoru (gdje se krvavo radi), došao je u HGK, pa strelovito u Ministarstvo gospodarstva, pa veleposlanstvo u Srbiji, pa javna nabava i državni inspektorat. Ili, da skratimo, pekao je zanat na pravim mjestima i stekao vještine potrebne za plovidbu nemirnim, monetarnim morem naše male zemlje. Imamo repku za velike stvari.

Evo i situacije što sam ju ostao dužan. Sjećate li se potpuno ilegalnog okupljanja Glogoški grupe u šatoru pred Ministarstvom branitelja? Znate odakle im šator što su ga brendirali tim povodom? Naravno, iz Crvenog križa. Komentar CK-a bio je da oni pomažu ljudima bez obzira na rod, broj i padež, a pogotovo invalidima. Ako nisam tada dobio proljev, vjerojatno ću sad. Naime, kakve veze ima kome si pomagao, ako taj netko tamo tabori suprotno zakonu? Znači, mi smo totalni Apsurdistan. Sjećate se tko je Glogoškom držao ljestve? Ne? Današnji ministar branitelja Tomo Medved. Znate li tko je na čelu pre-prekasno okupljenog kriznog stožera u Petrinji? Opet Tomo Medved, zamisli. Valjda zato što se kuži u spavanje pod vedrim nebom i rukovanje plinskim bocama…

 POSLJEDNJA VEČERA

 Nije tajna, dapače, čak i vladajući političari to apostrofiraju, u humanitarnu akciju (bolje rečeno tisuće malih akcija) uključila se valjda cijela Hrvatska. Tko je što mogao, donio je ili napravio, ili se angažirao. Previše sam negative izbacio prema Crvenome križu, zanemarujući kako je i u sklopu te udruge ogroman broj VOLONTERA koji su dali i još uvijek daju sve od sebe, a da bi popravili opću situaciju na Baniji. Jedina je razlika što nose crvene odore koje nisu popularne, ali, vjerujem da ti ljudi djeluju bez fige u džepu te zaslužuju jednako poštovanje kao i ostali »civili«. Nepravedno su stigmatizirane skupine navijača, a jedino su oni potpuno organizirani, kao vojska. Koliko god nama, koji se ne bavimo nogometom ili navijačkim skupinama bilo to strano, opće je poznato da u skupinama svatko ima svoje hijerarhijsko mjesto i točno se zna koga se i kada sluša. I u dobru i u zlu. U ovom slučaju, a prema svjedočenjima nekih supruga tih navijača na društvenim mrežama, ekipa je obukla radno odijelo, poljubila obitelj i nestala u smjeru pogođenih područja. Njima je to zadatak iznad svih. Rekao je šef (ili ne znam koju titulu ima glavni). Ti su ljudi, zajedno sa svojim ljutim sportskim protivnicima pljunuli u dlanove i donijeli malo svjetla. Onda je došao Trut (kojeg prezime dobro opisuje) i počeo svoju nesposobnost i nekompetenciju pravdati napadom na te ljude. U normalnoj državi (što ova naša svakako nije), visio bi na središnjem trgu obješen za noge, a ovako i dalje dobija medijski prostor za svoje brlje.

Pod krinkom pandemije, iz još nerazjašnjenih razloga, stožer 1 je udario po ugostiteljima. Znam svako malo ih spominjem, ali shvatite me, tim su potezom uništili njih, a uništili su i meni 7 mjeseci posla i zarade koju mi država neće nikada nadoknaditi. Jedino što se mogu nadati da neće ugostitelje potući do kraja, pa da će se ovi nekako oporaviti kad ih otvore. Inače će tih 7 mjeseci prijeći u 7 gladnih godina, a ja bih mogao organizirati partizanski pokret u nekoj šumi i glumiti Robin Hooda (ako mi ostane za kupiti tajice). Da se vratim iz te svoje digresije. Dakle, ljudi ne rade u svojim restoranima (jer ne smiju) i dolaze u Petrinju mnogi chefovi nekih od najboljih hrvatskih restorana. Naglašavaju da nisu zvijezde programa, nego jednostavno znaju kako i što kuhati ljudima. Pratim Matu Jankovića na Facebooku i puštam suzu radosnicu kad vidim koliko se trude, a kolje ih se kako god se može; na kraju krajeva, morali su voditi bitku da im uopće postanu dostupne zalihe namirnica koje su došli kuhati. Eto, to vam je naš sustav vrijednosti, poštovanja, pa i pristojnosti, ako hoćete. Ljudi došli kuhati, a onda se grebu kao da im je to ultimativna želja i stvar prestiža; donijeli su srce na dlanu, a Trutov pobočnik Mladen Vinković prijeti kako neće svi jesti kad država počne kuhati i slične laprdarije zbog kojih bih mu ja bez grižnje savjesti rezervirao maločas spomenuto mjesto na trgu kraj Truta. Da ne spominjemo da je to vrijeme »kada počnemo kuhati« super pojam. Znači do sad bi ljudi jeli što? Rambo kekse i mesni doručak plus neizostavna kutija cigareta Petra?

 SLUČAJNOSTI SE PRIVLAČE

 Zamislite, sve ovo o čemu sam pisao punilo je medijski prostor zadnjih – samo 10 dana. Koliko ovakvih situacija se dogodilo u posljednjih 5 godina? More, a mi nismo osvijestili ni kap, jer smo stalno u novoj sceni serije slučajnih partnera.

Kad se nekome redovito događaju male ili velike nezgode, običavamo reći da je pehist. Mislim da se mi, Hrvati, slobodno možemo nazvati pehistima jer nekom čudnom slučajnošću, mi biramo, slušamo i žvačemo »ješke« (mamce za ribe) uvijek slučajnu nakupinu slučajno nepoštenih i slučajno primitivnih pojedinaca. Slučajno ih biramo na najviša mjesta u državi, da bi oni namjerno od nas radili budale, a mi zaključili kako je to sve samo – slučajnost.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *