Kad sam prije 2 mjeseca odlučio započeti s pisanjem bloga, imao sam namjeru napraviti kombinaciju glazbe, dnevnih tema, pa i politike, ali od svega pomalo, kako budem dobivao inspiraciju, tako obradim neku temu. Međutim, živimo na tako turbulentnom mjestu da je glazba na čekanju, do daljnjega. Vjerujte mi, najviše bih vas volio informirati o tome koji album je vani, kako je bilo na nekom koncertu i slične teme pop-kulture, ali dnevna politika, ili bolje rečeno politikantstvo toliko je postalo izraženo da sam pod svakodnevnim dojmom gluposti koje kipe iz lonca dnevnih događaja.

Kakvih gluposti? Stara je narodna da se od šume ne vidi drveće. E, pa tako je i na našem medijskom nebu. Tolike su gluposti i provale izašle proteklih sedam dana da ih niste ni skužili jer se ne ističu. Ponekad imam dojam da je kao varanje na testu; imao sam jednu profesoricu (blagi očaj) iz povijesti koja je pričala pričice i bacala godine iz rukava, kao naši političari ocjene i procjene, a nijedna joj godina nije bila točna. Promašila bi ona, tako, i za 30-ak godina, mrtva-hladna. No, kad je došlo vrijeme ispita, mogao sam, bez problema 4 puta napisati isti odgovor jer smo pisali na tzv. trgovačkom papiru i njena je procjena da je svakom pitanju dovoljna stranica, a ako si ju ispunio, pun si znanja i evo tebi 5. E, po toj se logici naša odabrana vrsta ravna: svakodnevno ispaljuju bljuzge na isti način i istom kvalitetom kojom obavljaju veliku nuždu. Jer se mora i jer je potreba. Za čim? Za vašim izjavama? Sačuvaj me…

Kad ovim njihovim »spinovima« pridodamo još i nepoštene radnje, koje za cilj imaju protupravno otuđivanje novca i ostalih vrijednosti, rolete padaju zajedno s maskama, a ja konstantno imam dojam da nitko ne registrira. U redu, društvene mreže gore, ali one gore i kad Pinčić odlazi iz Rogoznice ili kad mali Sale (Aleksandar kršteno, je l’?) spava kod tate, a ne kod mame. Oporba, ako još uvijek postoji, spava san koji je započeo negdje s proljetnim umorom, a nastavio se i zimi jer čuvaju energiju za ljetni godišnji odmor.

Kad sam došao na raskršće na kojem sam svakoga tjedna, a to je: odluči o kojoj ćeš temi pisati, od svih onih koje tebe i mnoge oko tebe intrigiraju, svrbe, češu i nerviraju, bio sam na blagom čudu, pa sam odlučio po svemu malo »zagrebati«. Krećemo sa zagrijavanjem…

 25. serija po 14

  Ne znam je li baš 25. put da čekamo istek 14 dana, no svakako se toga nakupilo u prošloj godini, a i u ovoj se već polako množi, dijeli i prije svega oduzima i zbraja gubitke. Neću o ugostiteljskim objektima (premda svakom poštenom Balkancu fali kava/kahva/kafa) jer sam se dosta osvrtao na te jadne ljude, a ima još onih koji čekaju istek 14 dana, da bi dočekali novih 14 i tako u krug. Međju tim su ostalima vlasnici teretana i njihovi poklonici kojih je puno. Jedna je od najvećih nelogičnosti štaba za civilnu zaštitu i serviranje krivih informacija (u narodu znani i kao komesarijat) zatvaranje teretana u borbi protiv strašnoga virusa. Shvaćam da je trebalo nekako smanjiti broj ljudi na jednom mjestu, ali ako ljudi mogu u toplice (zato što je to hotel) ili u trgovački centar (zato što je strani vlasnik s kojim nema zaje…, ali ima provizije), zašto ne bi mogli u teretanu? Ako čovjek jača tijelo, jača i duh, a jako tijelo lakše se bori protiv »ugroze«, jačim imunitetom. To je svima jasno, osim njima, naravno. Možda je sustav podmazivanja zakazao? Vidiš, nije mi ni na kraj pameti palo. Spomenuo sam teretane jer je na presici premijer bauljao da će ih otvoriti prije 31.1., ali je rekao najprije ožujka, pa se ispravio i najavio prije kraja mjeseca. Dakako, ni ljevica ni desnica ne znaju tko što radi na drugoj strani, pa se iz spomenutog štaba svi čude odakle mu ta informacija. Tko zna, možda njegovi radari primaju neke signale koje mi ne vidimo i ne čujemo…

 PRAVO MJESTO, PRAVO VRIJEME, P(L)RAVA KNJIŽICA

  Kad ne možeš vježbati u teretani, možeš se posvetiti skoku s motkom preko poreznih, natječajnih i ostalih prepreka. Istina, za to se koristi mozak, ali, ako ga nemaš, nije važno; blago će te ćaća junior (wannabe chacha) ukoriti i pod tepih ugurati tvoje nepodopštine, naravno, ako si iz odgovarajućeg miljea. Gradonačelnik Petrinje, koji nas je svojom primitivnošću čak malo i nasmijavao onih prvih dana nakon petrinjske katastrofe, pokušao je namjestiti poslove po starom, dobrom, hrvatskomu običaju. Naravno, ti vražji mediji došli su do snimke razgovora za koji je znalo cijelo državno vodstvo, ali nije našlo shodno baviti se nekim trivijalnostima oko tamo nekih sitnica. Čak su tog kriminalca stavili na izbornu listu. Krimos je skinut iz Sabora, naravno, tek nakon što je pukla priča i počela hajka. Jadni direktor lokalnog komunalca koji je dobio otkaz (jer nije slušao »gazdu grada«), vjerojatno neće dobiti ikakvo obeštećenje i opet je vuk došao po magare… Znam, ukazivati na ovakve stvari je besmisleno; otkad je moderne hrvatske države, ovo je najnormalniji modus operandi svih vodećih po lokalnim samoupravama, bez obzira na boju zastave koju predstavljaju. Imamo i mi, u Primorju svojih konjina za utrku, bez brige, ali to je na institucijama…

Vježbi se odao i Alojz Tomašević, kao predvodnik novog vala »vježbača«, a još znatno prije ovog cirkusa. On nije trenirao strogoću nad komunalcima, već je kao svaki pravi primitivni muškarac lijepo 2 (dvije) godine mlatio suprugu i tako poradio na boksačkoj formi. Dragom županu, koji tvrdi da je i on trpio nasilje (sigurno je žena previše agresivno vidala svoje rane), nije pala ni dlaka s glave; vodi se postupak koji je unaprijed izgubljen, a on je i dalje župan!

 IZ ŠKOLE NA POSAO

  Stupce su punili i divni ljudi iz civilne zaštite, koji su na čelna mjesta došli zahvaljujući kompetencijama stečenim na čudnim sveučilištima, a preporuka im je bila i niz kaznenih prijava. Sve junak do junaka našeg društva. Normalno je da normalni ljudi ne mogu dobiti posao; ne njihov, nego bilo koji. Sreća je da Fllix vozi za male pare, dalje iz ove »priprčine«, kako bi rekao Bare. No, doći će i oni na red, po načelu postupnosti kojim se vodi drug premijer, pa je vlada po tom načelu reagirala na potresenim mjestima postupno (langsam aber sicher), dok su ljudi spavali pod stablma. To sam već obradio, pa da ne duljim, a obradio sam i kuhanje na tim područjima.

Imao sam neke tehničke poteškoće sa službenom stranicom, pa sam kod tih kopiranja i kombiniranja pročitao svoju prošlotjednu objavu. Ljudi moji, pa moji su tekstovi potpuno izvan mode, kad pročitam onu kamilicu, shvatim da je sve bilo ružičasto, još prije tjedan dana! Ono, kao, kuhari dobili šup kartu, dolazi Pleter, malo se pere lova i tako to, a kad tamo, Pleter je stvarno došao, na ponos i diku svojim patronima, i ne samo da je došao, nego je i djelima dokazao svoju posvemašnju nekompetenciju. Idem redom: najprije je volonterima, kojima je zabranjen rad u matičnim restoranima, zabranjeno kuhati na javnim površinama! Ti su volonteri, osim kuhanja, dostavljali i dijelili hranu po lokalnim naseljima – potpuno besplatno i ukusno. E, nema više sad to – kuhaj i vozi. Samo kuhaj, a za koga i tko će po to doći, nema veze. Da skratim, ljudima iz tih naselja opet su uskočili zatvoreni ugostitelji koji imaju adekvatna vozila za prijevoz hrane (i sanitarne i ostale dozvole) te su na minus temperaturama morali podijeliti što je došlo, a nije došlo dovoljno, pa ni kvalitetno. Dijele se slike po Faceu; nisam probao, ali meni izgleda kao napoj, a ne ručak. Dodatno, naljepnice su postale presudne, pa nema više kuhanja za one sa zelenom naljepnicom itd. Stvarno mi je muka. Ljudi moraju kuhati doma, a nemaju što…

Da zaokružimo taj pleter story, njihov je generalni direktor na plaći od 36 tisuća kuna bruto i u fušu zarađuje kao savjetnik predsjednika za veterane Domovinskog rata. Moj imenjak vam tako ima nekretnina po cijeloj Hrvatskoj, love k´o salate i još je u penziji, službeno. Ima i malo malverzacija ekonomskog tipa, ali bože moj, tko ih nema?

KAD SMO KOD ŠKOLE…

  Nije mi jasno kako su gradili one kuće na potresenom području. Znači, postoje nacrti koji su napravljeni uz odobrenje statičara, a postoje i minimalni uvjeti prema zidarskoj struci, postoje (vjerojatno) i nekakvi zakoni o tome itd. Ma, zapravo, odmah ću se ispraviti; potpuno mi je jasno, ali se ovdje referiram na mozak tih ljudi koji su hladno odlučili ne ugrađivati armaturu kuće. Znam da je zov novca strašna stvar, teško je kontrolirati taj poriv, ali to je kao da kirurg ne zašije kožu nakon operacije jer će tako uštedjeti x cm konca koji će prodati. A pacijent? Dobro se držao, ali je krv sukljala iz otvorene rane. Više sreće drugi put… Dakle, bilo je to stvarno davno, prije 20 godina su te neke firme dale najmanje moguće ponude, da bi se iznosi »napumpali« te da bi odgovornima za natječaj mogli isplatiti proviziju, ali mislim da bi kazneni progon to mogao nivelirati, samo što neće svoj na svoga. Vjerujem da bi se mogao i zakon promijeniti za ovakve slučajeve, ali to nije cilj. Cilj je da cijela priča ode u zaborav jer su umiješani istaknuti političari.

Baš me zanima kakve će kuće na Baniji graditi djeca koja su već godinu dana na TV-školi, a izgleda da će i nadalje. Budemo li ih dovoljno dugo držali pred ekranima, možda usvoje da su gledali u dalekovidnicu (TV) preko zaslona (ekrana) ili dodirnika (touch screen)(ovisno tko što ima) te da su, ukoliko su propustili, uvijek školu mogli pratiti zahvaljujući tome što postoji ponovak (repriza), a i pauza im je dobro došla, da ne preskoče koju kliznicu (slide). Stignu napraviti dvokrišku (sendvič) ili otići do brzogriza (fast fooda), ako ogladne. Takvi, jadni, kad počnu raditi, od silnih znanja koja su dobili, mogu samo sebi kupiti udnu tuljicu (prezervativ) jer se mogu… I mi s njima. Važno je samo da Banija nije Banovina. Malo nas je tući štapom.

 IMA LI DOBRIH VIJESTI?

  Kako se uzme, tj. kako TKO uzme. Naime, svaka zima otvara neke stare rane. Bogomdana smo država, po pitanju prirodnih ljepota i raznolikosti, samo što često ne znamo što bi s njima. Imam ponekad osjećaj da nam se isto događa kao i mladcima koji u nasljedstvo dobiju ogromno bogatstvo koje im je priskrbila obitelj, teškim radom, a oni ne znaju što bi; za business nisu spremni, za rad još manje, ali kad treba profućkat’ taj novac, onda može. Tako i mi: živimo na jednom od najljepših mjesta na svijetu, a prodajemo nemilice sve što nam je priroda dala.

Vjerujem da smo svi gledali barem jedan film od silnih varijacija na temu: što ako se dogodi brodolom/avionska nesreća i završimo na pustom otoku. Uvijek je bio neki happy end, ali nam upravo ti filmovi pokazuju esenciju. Referiram se na onaj film u kojem je Tom Hanks djelatnik FedExa koji završi na takvom otoku i nema ništa. Gladan, bez krova, nitko ga ne dolazi spasiti i – snađi se druže u nevolji. U tom trenu možemo zaboraviti koliko imamo novca na kreditnoj kartici ili kakav auto vozimo tamo negdje u civilizaciji. Bez obzira na to, mi nemamo što jesti, gdje se oprati, a ni gdje spavati, a spasitelji, ako još uvijek za nama tragaju, teško da će »iz prve« ubosti baš taj, neki zaboravljeni otok usred ničega. Kreće istraživanje, pa vidimo da na otoku ima vode, ima raznih plodova prirode, bambus za napraviti strehu itd. Znači, okrećemo se prirodi i mogućnostima koje nam može dati.

Mi u Hrvatskoj, imamo ravnice na kojima možemo saditi, vrlo kvalitetne izvore pitke, vrhunske vode, čiste rijeke, čisto more. Što mi radimo? Naravno, dajemo strancima koncesije, prodajemo i muljamo. Rezultati još nisu posve vidljivi, ali bez brige, doći će to na naplatu, a kad vidimo kamo nas je odvela pohlepa pojedinaca, slabo će nam bit´. Ovo je neka sasvim druga tema, pa samo podsjetnik da je Gazda dobio za Janu koncesiju na Janino vrelo, s točno određenom kvotom koliko smije crpiti vodu, a godišnje ju je premašivao za o-ho-ho, samo radi »peneza« (njemu i njegovim protektorima u vlasti).

Da se ja vratim… Zima 2021. ostat će zapamćena po tome što skijaši – rekreativci iz cijele Hrvatske, a bez obzira na stanje budžeta, ne mogu na skijanje u Italiju, Austriju, Sloveniju ili Francusku, gdje su tradicionalne »baze« Hrvata u zimskim mjesecima. Čak i naši pjevači »udaraju« po bajtama u špici zimske sezone kako bi popravili promet alkoholnim pićima na skijalištu. No, ove godine ništa od toga. Svijet se boji pandemije, pandemija se širi sportom, pa je jasno da to ne dolazi u obzir. Upravo zato, pravi ljubitelji traže alternativu svom zimskom odmoru i nalaze je na malobrojnim hrvatskim skijalištima. Namjerno sam ovo podebljao i naglasio jer je nevjerojatno da u Gorskome kotaru imamo samo 3 (tri) skijališta i dodajmo još Sljeme, i to je to. U redu, ne može se naša goranska, prirodna ljepota mjeriti s količinom staza i mogućnostima Alpi, ali desetljećima već zatvaramo oči pred mogućnostima koje nam taj kraj nudi.

Švicarska, na koje se neke istaknute političke persone iz prošlosti pozivaju, svojim je stanovnicima pružila mogućnost ostanka na svojim seoskim imanjima, raznim benefitima i vrlo zdravom politikom (što poreznom, što komunalnom itd.). Njihova su zimovališta napravljena na bazi održivog razvoja (kod nas je to samo floskula). Eklatantan primjer je da restorani i hoteli najprije moraju kupovati namirnice od lokalnih proizvođača, pa tek onda kad nestanu potražiti pomoć veletrgovaca. Cijena se uopće ne spominje jer je važno podržati lokalnu zajednicu. Koliko smo daleko? Stvarno ne treba duljiti. Svi znamo, a znaju i odgovorni koji to namjerno preskaču… Trebam li spominjati da švicarska brda zarađuju više ljeti, no zimi? Sve je jasno.

Sjećam se zimovanja svoje obitelji s početka osamdesetih. Doduše u magli, ali je ostalo nešto od zajedništva, dobrog društva (uvijek je tu bilo minimalno 3-4 obitelji), dobre zabave… Znate gdje smo zimovali? U Garmišpartenbarten? Ne, bili smo na Platku. Blizu, jeftino, zadovoljavajuće. Kriteriji su bili potpuno drukčiji: bitno je bilo da su staze koliko-toliko uređene, da ne prokišnjava krov velikog doma i da imamo što jesti. Zabava? Stvarali smo ju sami, ponekad uz pomoć nekih trećeligaških glazbenih sastava, ali bila je pride, a ne razlog. Danas ljudi traže svakakva čuda kad odlaze na skijanje, pa je ova moja retro priča skroz passe, ali navedeno bi trebalo biti okosnica svakog zimovanja. Uglavnom, kad sam kasnijih godina malo skijuckao po Evropi, shvatio sam da su staze na Platku bile očajne. Dapače, kad god bismo se vraćali na vikend skijanja, imali smo rezervne, stare skije jer je Platak bio poznat po kamenju na kojem bi ih uništio, da su i od željeza. Moja povezanost s Platkom najviše je emotivne prirode, a povezujem se i dublje jer će, vjerojatno, i moja djeca proskijati na istom mjestu kao i ja, pa makar uništili još koji par skija.

Dolazimo, tako, prošloga tjedna na Platak s klincima, a na parkingu bijesni auti, mahom iz ostatka Hrvatske. Nemaš kamo parkirati, najam opreme prekrcan, prodaja karata – nemoguća misija… Ono, kao da sam u Sloveniji (da ne pretjerujemo). Jasno je, kad se granice otvore na staro, vjerojatno neće nikoga biti, ali bilo mi je drago da se gore nešto zbiva. Ono što mi nije bilo drago je da ekipa koja gore nešto radi očito zaboravlja kako je ovo povijesna prilika za pokazati sve lijepe strane Platka. Najbolja reklama su zadovoljni gosti, a oni zasigurno ne žele »štamfat« po stazi na kojoj postoji žičara, ali eto, iznenadio je snijeg, pa nisu očistili… Nisam toliko prehodao na skijama od spomenutih osamdesetih. Čisti ruski trening.

 A DOBRE VIJESTI?

  Da, idem malo sjevernije… Devedesetih je godina niknuo hrvatski skijaški ponos, mjesto za obuku budućih Janica i Ivica – Hrvatski olimpijski centar »Bjelolasica«. Skijao sam ja na Bjelolasici, puno prije nego što je hrvatska javnost postala zaluđena skijanjem zahvaljujući neponovljivim Kostelićima. Smatram da se radilo o najkompletnijem skijalištu u Hrvata. Postojali su sadržaj i infrastruktura, pričala se neka priča u kojoj si mogao zamisliti zimovanje tamo. Nakon uređivanja olimpijskog centra, vraćao sam se nekoliko puta, najčešće na neke gaže, ali sam izdvojio i neko vrijeme na skijanje. Stvarno lijepo i zabavno. Međutim, dogodio im se požar u kojem je dio centra izgorio, a s tim požarom izgorio je i interes za ovim skijalištem. Država je izgubila ambiciju, lokalci nisu uspjeli ništa. Prije 7 godina, tvrtka koja upravlja otvorila je stečaj i sve je krenulo na prodaju. Naravno, najlakše je prodati. Država je financirala razne gluposti, a turizam u zabačenom dijelu Hrvatske zasigurno nije bio prioritet. Lakše je npr. po Lici stvarati glasače radnim mjestima na kojima ne moraju biti, nego stvoriti zdravu bazu za stvarno zarađivanje novca (pa makar se lova samo vrtila u krugu Hrvata).

Dobra je vijest da se na natječaju napokon pojavio netko tko će investirati. Loših je vijesti, nažalost puno više. Redom: ne radi se o domaćoj, već slovačkoj firmi; u ugovoru ne piše da moraju nastaviti s istom djelatnošću, samo neka uplate i nose (meni to smrdi). Nadam se da se varam, ali mi smo u Hrvatskoj, podsjećam. Strah me da će se ovo pretvoriti u klasičnu idi mi-dođi mi priču, već opjevanu u našoj novijoj povijesti. No, romantično se nadam da bi to mogao postati razlog za ostanak u Hrvatskoj za vrijeme zimskih praznika u nekim godinama koje dolaze, a ne uključuju maske, peraje i ostale covid-elemente.

Možda ti Slovaci nisu izdanci ruske mafije? Možda ni naši razbojnici neće uzimati previše od kolega? Možda… Možda već godinama čekamo neku hrvatsku priču o uspjehu koja nije nužno vezana za fanatične individualce, sportaše i poduzetnike. Bilo bi vrijeme da ju napokon doživimo te se srcem radujemo tuđoj sreći i uspjehu koji bi doveo i do kolektivnog uspjeha i sretnijeg društva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *