Pred koji dan sudjelovao sam u raspravi koja se, zamisli čuda, na kraju pretvorila u priču od politici. Dvadesetak godina unatrag Hladno Pivo je pjevalo: »Politika me u životu uvijek pratila u stopu«, a ja tek danas otkrivam ono o čemu su Kekin & co. pjevali tada. Bilo bi glupo sad ustvrditi kako s 20 nisam razumio o čemu govori stih (pa i pjesma), ali razmjere toga mislim da tek sad mogu percipirati, bez ostatka. S 20 su ti horizonti bitno smanjeni i neke druge stvari su ti na pameti, što je potpuno normalno. Ne vidiš kako svijet funkcionira, a ako si prosječan Hrvat, vjerojatno živiš kod roditelja, radiš neke posliće i uvijek imaš za benzin i pokoju kavu. Zabava je jedini problem (gdje i kada?), a vijesti koje u pravilu izbjegavaš donose neke priče za koje smatraš da su potpuno nevažne i ne opterećuješ se plačnim glasovima otpuštenih, prevarenih, deložiranih…

Pravi problem počinje kad taj plač počneš shvaćati i kad ustanoviš tko ili što ga je prouzročilo. Nadalje, faks je vjerojatno pri kraju ili gotov (za one ambicioznije) i vrijeme je za pronaći nekakav poslić »za početak«. Kreće Golgota za sve one koji nemaju vezu ili par tisućica sa strane.

Nisam radio istraživanje, ali mi se čini da današnji mladi ljudi imaju potpuno iskrivljenu percepciju rada i zarađivanja, u odnosu na vršnjake iz, recimo, (ah) Njemačke. Rijetka je ovo usporedba u kojoj i ne pokušavamo pratiti svetu, neprikosnovenu Švabiju. Preveliki je broj onih koji za fakultetskog vremena zamišljaju svoju stražnjicu u nekoj državnoj foteljici, smještenoj u finom uredu, ma ne treba većem od 10-ak kvadrata.

U HRVATSKOJ NE ŽIVI JOBS

Davnih sam godina imao priliku i zadovoljstvo s tatinim prijateljem razmjenjivati mišljenja, filozofije i utiske o književnosti, povijesti i društvu uopće. Upravo smo na ovu temu vodili jedan interesantan, višesatni razgovor. Čovjek je bio visokoobrazovan, prošao je lijepi profesionalni put, a tada mu je bilo 40-ak godina i štošta je još mogao ili kanio odraditi u životu. Na njegovo pitanje o mojoj ambiciji posla i karijere, ispalio sam: državna služba; nije važno da li općina, grad, katastar, porezna… Kad se nije srušio! Pa dobro, kako mladomu čovjeku na spomen karijere uopće takvo što može pasti na pamet? Gdje je ambicija za realiziranjem neke originalne ideje? Gdje je želja biti neki novi genijalac iz neke hrvatske garaže koju će kasnije s ponosom pokazivati kao »bazom« odakle se razvila multinacionalna kompanija? Moj je tadašnji odgovor bio ogledalo slike koju gledam od početka famoznih 90-ih godina i koja na tom svakodnevnom zidu života visi i danas, netaknuta i aktualna. Diskografskim jezikom: bestseller. Žao mi je što moj frend nije među nama i da ne vidi koliko sam brutalno bio u pravu, a to vide i današnja »djeca«. Danas, vjerujem da je on to vidio, ali nije imao snage priznati sebi i drugima da je to ona država koju je cijela njegova generacija krvavo stvorila po Lici, Baniji, Slavoniji, Dalmaciji…

DOBRO, I ŠTO SAD?

Kakvu budućnost ima država u kojoj mladi sanjaju o »uhljebljivanju«? Nikakvu. Sposobni ljudi ne bi trebali raditi poslove za impotentne starce, nego bi trebali biti zamašnjak novih ideja, pristupa i razvoja. Trebali bi stvarati stvarnu vrijednost od koje ćemo prosperirati, a ne trošiti nekakva sredstva oteta (u našem slučaju) od gladnog naroda.

Nađeš se, tako, na životnom raskršću i doista je malo potencijalno uspješnih opcija. Prvenstveno, nemaš iskustva: naša je država tko-zna-kad odlučila školovati polu-upotrebljivi kadar, »filajući« ga nepotrebnim znanjima koja koriste samo na kvizu. Naravno, tim kvizovima dokazujemo kako smo mi pametni, a npr. Ameri glupi. I opet: paušalno generaliziranje. Znači, bez iskustva bilo bi dobro pronaći neki posao u struci i od starih mačaka zanata pokupiti koju pametnu. Lakše reći, nego naći takav posao. Kroz tržište rada je prošao tsunami i, zahvaljujući »sposobnima« i podobnima, ostavio Hirošimu nakon američke intervencije. Tu se referiram na opće porezno i parafiskalno stanje u državi.

MOGUĆNOSTI

Evo, uzmimo primjer: mladi pravnik završio faks, pun članaka k’o šipak. Dolazi na razgovor u odvjetnički ured, a tamo stoluju 1-2 odvjetnika koje opslužuje nekoliko zaposlenih pravnika (u nadi da će i sami otvoriti svoju advokaturu). Taj odvjetnik platio je državi godišnju komorsku taksu (ili tako nekako) u visini jednoga novog auta. On vodi xy parnica koje nose novce pod pretpostavkom da će ih dobiti (one druge pokušava izbjeći zbog loše reklame i nikakve zarade). Prije toga morao je negdje iskopati te slučajeve jer je konkurencija ogromna, a i ljudi odustaju od tužakanja – u Hrvatskoj od toga ionako nema koristi. Znači, ti postupci traju dok ne poumiru sve zainteresirane strane i kad se naplate, on je u lovi. Do tada se snalazi i ne troši na bedastoće kao što je plaća. Takav potencijalni poslodavac, ovog našeg pravnika može uzeti na minimalac s ekskluzivnim zadatkom kuhanja kave za ove koji rade na zajedničkom uspjehu. Uspjeh se, očekivano, pripisuje odvjetniku na koga glasi ured. Ovaj naš mladi pravnik mogao bi prvih godinu dana položiti za baristu, a ne odvjetnika. Slično je i u ostalim branšama, uz naglasak da svi oni imaju i dodatan problem: svi njihovi vršnjaci su se raspodijelili na nekoliko fakulteta i nema dovoljno posla za 50 pravnika, 100 ekonomista, 30 profesora itd.

Opcija 2. Privatluk. U toj fazi života, to je kao da piranama bacite svježi komad mesa. Nestaje u 60 sekundi. U koju god se nišu naš novopečeni diplomant ugura, čekaju ga nezadovoljni starosjedioci, državne, nepremostive prepreke i stanje tržišta koje više podsjeća na 9. krug pakla, nego na zdrav poslovni okoliš. Ako ga država ne ukopa i odradi zadušnicu za njegovu firmu, ukopat će ga neki dužnik koji se uredno drži starog hrvatskoga pravila da nikomu ne treba ništa platiti, pa nek´ te tuži…

Opcija tri je ipak državna služba. Kako? E, sad kreću figurae veneris. Politika, političari, utjecaji, veze, tko je kome dužan, tko je čiju malu zaposlio kome i ima li taj neki uopće interes pomoći tebi. Čak je čovjek spreman iskrcati neku kuvertu u kombinaciji s drniškim pršutom i prvom plaćom, ali ne ide ni to baš lako. Nije to kiosk, pa si s lovom došao kupiti žvake. Opet ti treba čitav niz veza da bi nekome dao lovu… Samo smo ovaj sustav doveli do savršenstva, izgleda.

KAKO ONDA DO PRVOG POSLA?

Mislim da je svaki kvart među gomilom djece uvijek imao nekog dečkića ili curicu koji bi se bez problema uklopili u Balaševićevu pjesmu »Nikad kao Bane«. Često cvikeri, štreberski friz »na crtu« (ne, to nije bilo in 80-ih) i hrpetina, u dječjem svijetu, nepotrebnih informacija, mišljenja, impresija i ostaloga smeća za odrasle. U mom kraju takve zovemo »star – mali«, to bi bio pravi opis. Vidite, to je ekipa koja je na vrijeme uskočila u vlak koji, pokazat će se kasnije, vozi u bolju budućnost. U istoj su kompoziciji već ugodno smješteni potomci utjecajnih političara (u Bosni bi se reklo: guzonja). Taj se vlak zove »Mladi« ili »Mladež«, svakako podmladak etabliranih političkih stranaka koji odrađuje »posliće« za aktualne glavonje po tim strankama. Da prigodno usporedim, kad mafijaška obitelj unovači novog člana, taj član za obitelj odrađuje »posliće«… Tako se kreće u karijeru.

Na samom startu, napominjem kako je to tek prvi filter. Proces novačenja traje godinama, a ako nisi sin nekog od navedenih dipl. otimača, u startu si u goroj poziciji, no nema brige. Odrađuj dobro posliće, plješći kad treba, šuti kad treba i pričaj kad treba, stranka će već napraviti plan za tebe. Negdje pred kraj školovanja, ponovno je trenutak odluke. Moraš, naime, odvagnuti u kojoj si ligi na unutarstranačkom turniru. U prvoj vjerojatno nisi. To su sinovi. Ako si u drugoj, upiši postdiplomski i gurni se u gradsku organizaciju. Za koju godinicu (kad netko razređivačem makne seniore), prilika je doći na listu s koje ideš u vijeće, pa na sljedećim izborima utrka za gradonačelnika. Ako si i dalje ambiciozan, ideš u utrku za predsjednika ogranka u županiji, pa lagano na listu za sabor. Ako si dobro zaronio u anus vladajućih nekoliko u stranci, možda doguraš i do ministra, a ako ti taj zaron dobro ide, tzv. Njojo pozicija ti ne gine. I to sve za desetak godina, uz napomenu da cijelo vrijeme imaš posao i primanja. Ako si ocijenio da to nije za tebe i da bi se trebalo uhvatiti nekog drugog posla, onda koristiš u stranci stečene kontakte koji te guraju u gradske i općinske sustave na mjesto nekog od »nestranačkih« djelatnika. Oni, naime, tamo sjede koliko god da se vlast puta promijenila. Ako si blizu Zagreba, možda ti uleti kakva državna agencija za gubljenje vremena. To ti je do penzije; prst u uho i vozi…

PER ASPERA AD ASTRA

Na svom putu do elitne politike, stječu se mnoga korisna znanja. Slično je kad uhvate provalnika i gurnu ga u zatvor: po izlasku, naučio je i usavršio još pokoju, novu vještinu provaljivanja i postao sposobniji.

Faza I: kokošar vulgaris. Jednostavno je: radiš u građevinskom ili komunalnom resoru lokalne samouprave. Namještanje natječaja izvođačima s kojima imaš dogovor o 10% ugovora ako dobiju. Ti se pobrineš da dobiju i pinka ide. Nadogradnja kreće kad imaš više takvih firmi, pa u kombinaciji s nadređenima namještate baš svaki natječaj u svakom resoru. Malo zeznuto ako ti je gradonačelnik puritanac koji ne voli novce – skoro nema takvih primjera, nema straha. Ako imaš mogućnosti, uhljebi nekome dijete, pogotovo ako je imućan. Dobro će ti doći u budućnosti. Dodatna literatura: katekizam za osnovnu i srednju školu, a ako je potrebno, konzultacije s velečasnim ili barem vjeroučiteljem (kojom rukom se prekrižiti, učenje molitvi i crkvenih pjesama).

Faza II: kokošar medium. E, sad smo već na boljoj poziciji u partijskoj hijerarhiji. Osim mogućnosti obavljanja djelatnosti kokošara običnog, otvaraju se razne solucije dodatne zarade. Potrebno je obratiti pažnju na nesrazmjer imovine i zarađenog novca. Neka ne premašuje 3000% jer će kasnije netko to iskopati iz sotonskih medija, pa bi mogao izgubiti ministarsku fotelju. U ovoj fazi se uči tzv. teorija obiteljskog stabla ili, da pojednostavnim, otkriva se koliko imaš članova šire i najšire obitelji na koje možeš, s punim povjerenjem, prebaciti vlasništvo nad svom svojom imovinom. Ne zaboravi, kad dođeš u visoku politiku, moraš biti kao crkveni miš. Suzdrži se od kupovanja skupih gadgeta, to mediji najviše vole. Nabavi ogledalo i pred njim više puta dnevno vježbaj izgovor. Preporučene rečenice: »Znaš ti ´ko sam ja?«, »Neka institucije rade svoj posao« i za krajnju nuždu: »Smatram da se protiv mene vodi orkestrirana politička kampanja«.

Faza III: kokošar superb. Dakle, ovo čekaš cijeli život. Ili? Nije dosta? Dobro, uvalio si se u saborsku foteljicu, dižeš ruku kad partija kaže i javljaš se za riječ samo ako treba spašavati nekoga od »tvojih« iz ralja mrske oporbe i već spomenutih, lešinarskih medija. U ovoj fazi znanje se unaprijeđuje, stvaraju se konkretnije veze s onima koji su iznad tebe – potrebni su za daljnji razvoj. Od novih vještina, razvija se umijeće pranja novca za više pozicionirane, objašnjavanje ustava i zakona na alternativne načine te namještanje izbora i opširno gradivo predizborne kampanje s pratećim tehnikama potkupljivanja i organiziranja glasača, rezanja vrpci i naslikavanja s građanima. U dodatnom dijelu biraš između produbljivanja odnosa s crkvom ili naprednog formiranja lažnih obećanja koja zvuče tako svježe i realno. Predlažem dodatni trud, pa izuči obje teme. Stara je narodna: »Koliko laži govoriš, toliko vrijediš«. U ovoj fazi kupuju se skupe nekretnine za male novce, grade vikendice i otvaraju firme koje će kasnije biti od pomoći za naštimavanje natječaja na državnoj razini. Kupi knjigu: »Ispunjavanje imovinskih kartica for dummies«.

Faza IV: Consigliere. Do neba je još malo. Iznad tebe su još samo predsjednik vlade i bog. Ovdje je i najveća mogućnost osobnog financijskog probitka. Kod podjele resora, obrati pažnju na čelo kojeg ćeš doći. U osnovi, svugdje ima prostora za širenje djelatnosti, ali su posebno interesantni resori kulture, vanjske politike, europskih integracija, branitelja (hot pick!) i ekologije. To su naime ministarstva u kojim se može okrenuti ozbiljna lova, a da glupani u narodu ne skuže. Oni misle da su gospodarstvo ili financije važni, tako da su ruke odriješene. Najbolji je primjer Sanader koji je u vanjskim poslovima 1995. zaradio svoje prve novce na ime provizije, a bio je samo pomoćnik ministra. U ovoj je fazi uputno aktivirati firme koje su već osnovane i u proteklom razdoblju rade s debelim minusom. Podrazumijeva se, imaš ih više – za svakog člana obitelji pripadajuća firma. Od novih znanja, aktualna je posebna nadogradnja: mijenjanje zakona i odluka vezanih uz tvoj resor, kako bi se tvoje firme uklopile u sve natječaje, otpise dugova i slično. Ako kombiniraš nekoliko resora, budi siguran da su svi oko tebe namireni. Zadovoljni suradnici = mir u stranci. Što se demagogije tiče, uči se o hrvatsko – srpskim odnosima, povijesti Hrvata (1941.-1991.), novohrvatski rječnik, prebacivanje odgovornosti i opravdavanje nesposobnosti s naglaskom na nesposobnost prošle garniture (ako su iz tvoje stranke, tim bolje). Obavezna literatura: Franjo Tuđman: »Velike ideje i mali narodi«.

Faza V: Capo / Svemogući / Vaše Veličanstvo. Naslov govori sve. Dosta si ti slušao svakakve budale, vrijeme je da i ti postaneš svakakva budala. U ovoj fazi implementiraju se stečena znanja u dosadašnjoj karijeri. Nepotrebno je znanje stranih jezika, pa to do sada nisam ni spominjao. Svakako ponoviti matematiku za srednju školu, da ne bi bilo neugodnosti kod podjele plijena. Preporučam voditi se logikom Plenkovića, a to je ujedno i jedna od zapovijedi: Ne ukradi! Što si krao, nadam se da si i uštedio jer je ovo pretjerano osjetljiva pozicija. Naravno, da bi zadržao poziciju, moraš ostatku jajara iz nerazvijenih krajeva dopustiti da kradu rukama i nogama. Pamti tko je i koliko, da ih možeš ucjenjivati kasnije. Nakon 4, najviše 8 godina slijećeš, zapamti to. Vrijeme je za stvaranje čvrstih veza u Europi i pripremanje terena za alternativnu poziciju nakon premijerske. Odlučiš li ostati u domovini, razmisli o kandidaturi za predsjednika ili, poput Kosorice, postani analitičar političkih zbivanja (ono: muda za bubrege).

Kad postaneš premijer, sjeti se tko ti je dao pregršt korisnih savjeta. Svakako ne propusti nagraditi me za ovo neiscrpno znanje koje sam rado podijelio s budućim slavnim sinom naših naroda i narodnosti. Ništa strašno: pokoja firmica u stečaju, malo jeftinije struje za koju kompaniju, 10 bianco radnih mjesta i tako to. Ja plaćam janjetinu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *