Riječ demokracija bi, prema definiciji, trebala označavati vladavinu naroda, a dolazi iz grčkog jezika i da, Grci su svojemu uređenju dali naziv još u antičko doba. Čini li vam se nevjerojatno da su stari Grci, bez popisa stanovništva, katoličke crkve, spam SMS poruka i sličnih ljepota novog doba, uspješno održavali izbore za predstavnička tijela koja su provodila volju naroda? Interesantno je to, složit ćete se, da je jedno toliko primitivno razdoblje povijesti čovječanstva obilježila ta demokracija na koju se pozivamo svi, bez obzira shvaćamo li što to doista znači. Kroz povijest su se mijenjala uređenja, vladari i granice, no ta je demokracija opstala kao baza na kojoj se temelji političko (opet Grci) djelovanje i utjecaj na svako uređeno društvo.

Ako vam se čini da sam ubio bit ovom digresijom na samom početku današnjeg bloga, evo, stižem polako. Opet prema definiciji, država je organizirana društvena zajednica pod zajedničkim političkim sustavom, a obavezno ima: teritorij, stalno stanovništvo i sposobnost stvaranja odnosa s drugim državama. To je ono što svi po defaultu valjda želimo. Što ako se naša, zajednička tvorevina koja bi se trebala boriti za naše zajedničko blagostanje, pretvori u prćiju neodgovornih i svakako nepoštenih pripadnika naroda? Iz povijesti, što nove, a što starije, crpim uvijek jedan odgovor: takvi pojedinci budu svrgnuti, a u neka starija doba čak i dekapitirani, obješeni, streljani, prognani, doživotno zatvoreni… To je, također, dio našeg poriva – rješavati situacije po formuli »oko za oko, zub za zub«.

PRIMJENJENA DEMOKRACIJA

Nemam se baš mnogočime pohvaliti, kad je vladavina naroda na našem prostoru u pitanju. Naime, kad je cijeli svijet nalazio nekakve formule za uspješno funkcioniranje države, Hrvati su bili pod nekom od raznoraznih čizmi koje su nosili neki od naših susjeda (prvenstveno Austrijanci, Mađari, Talijani). Bili smo poželjna destinacija i znatno prije turizma. U novije vrijeme smo imali Jugu – nije se baš nešto iskazala po demokratičnosti, a u najnovije doba živimo vjekovni san: imamo Hrvatsku – našu, nezavisnu, bogatu, poštenu, poželjnu.

Je li to baš tako? Idem do tzv »check pointa« radnog naziva Di si bio? Svi znamo, imamo dvije takve točke. Prva je ona poslijeratna, a druga se odnosi na 1991. Znači, u nastajanju je samostalna Hrvatska, neovisna o mrskom Beogradu, Srbima, komunistima i ostalim nevoljama. Granicu imamo, premda ju osporavaju svi susjedi, u maniri pravih susjeda: ujutro pijemo kavu i posuđujemo šećer, a popodne se vidimo na sudu oko međe. Našu težnju neki čak vojno osporavaju i rat je na pomolu. Ne bih sad ulazio je li bio potreban ili ne, svaka glava svoje misli. Univerzalna je istina da rat ne treba nikome i nikada jer se usijane glave opet na kraju moraju naći za nekim stolom i dogovoriti što i kako dalje. Povijest nas uči da su te glave najčešće sociološki invalidi koji ne umiju percipirati što znači i koliko vrijedi ljudski život izgubljen dok su se igrali svađe u vrtiću (do one: Moja je vojska jača od tvoje).

Vratimo se na predratne izbore u nas. Odjednom, nakon 45 godina »jednoumlja« i politike koju određuje jedan čovjek (situacija koja je poznata kao apsolutizam ili diktatura), mi na lageru imamo pregršt različitih (?) stranaka koje se bore za naklonost naroda, kako bi ga zastupale. Zašto sam stavio upitnik nakon različitih? Vrlo jednostavno. Poticanje ideje o vlastitoj državi se temeljilo na buđenju nacionalne svijesti, kroz mržnju. Glavni režiseri filma kojeg smo tada gledali, bili su šaroliko društvo: povratnici iz emigracije (pobjegli pred UDBOM), bivši politički zatvorenici (nisu uspjeli pobjeći UDBI) te bivši visoko pozicionirani partijski kadar. Pa naravno! Čemu se čudimo? Ako se 1000 ljudi bavilo politikom od 2. rata naovamo, mogli su samo svoj put »utabati« preko komunističke partije i nikako drukčije. Ambicija je zeznuta stvar, a za ideale ginu budale, pa se velika većina ovih sa lista devedesetih kalila u političkim školama prošlog sistema, usvajajući one općepoznate parole o bratstvu, jedinstvu, vanjskim i unutarnjim neprijateljima itd.

Dakle, te sudbonosne godine, razni su prokušani likovi iz socijalističkog sistema objašnjavali kako je upravo njihova opcija prava stvar jer će nas oni voditi u svjetliju budućnost. Kako smo mi progutali tu priču? Uvijek isto. Dobili smo mržnju prema susjedima (prvenstveno Srbima), potpuno slobodne ruke za podizanje kome smo god htjeli, a bez sankcija i – raja se pogubila, a na vlast dolazi ekipa koja me vizualno podsjeća na cirkus: predsjednik kao najviši časnik JNA, ministar obrane iz emigracije, istaknuti Udbaš kao predsjednik žup. doma i 2. predsjednik vlade i tako dalje. Rekli bismo šarena nakupina. Što ih je povezivalo? Moć, vlast, novac.

Stranka je imala ime, naravno, ali ga ne spominjem jer će ispasti da imam nešto protiv. Nemam ja ništa protiv stranke, imam protiv lopina i džepara, a oni su neuništivi, bez obzira na stranke.

Slon jako dobro pamti. Čovjek, kao umno biće također ima odličnu sposobnost pamćenja, pa se sjeća čak i fragmenata najranijeg djetinjstva. Prosječni Hrvat nema pamćenja. Ili je glup ili je zaveden ili je potkupljen, no svakako mu pamćenje nije jača strana. Znate kako se kaže: »Prevari me prvi put – to je tvoja krivica. Prevari me i drugi put, to je isključivo moja krivica.« Ovo je prevedeno s engleskog, a oni ne poznaju pojam prevari me treći, četvrti, n-ti put…

DVORIŠNA RASPRODAJA

Demokraciju su nam, dakle, prodavali bivši partijski funkcioneri koji su o istom trošku mijenjali osnovne postavke iste, pa smo mi dobili hladno serviranu kombinaciju po kojoj su uspjesi njihovi, a teške posljedice naše. Po tom principu funkcionira naša politika već 3 desetljeća. Da vas podsjetim, sve ono što je bilo izgrađeno, pokrenuto i inicirano u prošlom sistemu, odradilo se, logično, novcem poreznih obveznika. Taj je početni kapital nestao dijelom u Domovinskom ratu, a većim dijelom u rukama tajkuna, prema prvom predsjedniku – »300 bogatih obitelji«. Isti taj, spomenuti je ustvrdio za nas ostale da smo »stoka sitnog zuba«. Taj je čovjek sebe shvaćao kao hrvatsku inačicu Tita i živio je u neviđenom izobilju, trpajući hrpu novca u svoje i džepove svoje mnogobrojne familije. U to su vrijeme Hrvati u zemlji i inozemstvu skupljali humanitarnu pomoć u naturi i novcu, da bi pomogli rat za oslobođenje. Paralelno, kako bi dolazila sredstva ljudi koji su otkidali od praznih usta ili davali svoje životne ušteđevine, naša se politička elita materijalno zbrinjavala, tako da dobar dio tih sredstava nije nikada vidio konkretnu upotrebu “za našu stvar”. Naravno, prvi je predsjednik dijelio i svojim jatacima koji su bili neslužbeni dileri cigareta, nafte i oružja za područje ex Yu. Svi ovi »uspješni poslovni ljudi« prvi milijun nisu zaradili radeći teške poslove, već su dobili tvornice, nekretnine i ostale blagodati države, a samo zato što su… Hm, još uvijek ne znam po čemu su bili zaslužni.

Od 1990. godine i onih strašnih ideala, izgubili smo sve: zlatne poluge koje smo dobili od raspada, firme koje su ostale kao giganti, neovisnost, novac, poštenje, vjeru u sustav, narod (iselio), samostalno mišljenje i odabir… Što nam je ostalo? Zapravo ništa, sve se odlično prodavalo na dvorišnoj rasprodaji – po kunu, a pametniji su to otkupili i sad nam s pravom nabijaju na nos svoju »pamet« ili bolje rečeno svoje dobro kalibrirane informativne sustave koji su im omogućili bivanje na pravim mjestima u pravo vrijeme, u dobrom društvu. Mi koji ipak nešto i pamtimo od krucijalnih detalja minulog razdoblja, možemo samo čupati kosu, ako je imamo.

POLITIKANTSTVO NA NAJVIŠOJ RAZINI

Nije tajna da se u hrvatskoj politici primjenjuju taktike i prakse viđene nebrojeno puta na svjetskoj sceni. Neke sam navade tog tipa već apostrofirao u nekim prethodnim postovima i objedinjeni zaključak je da je to jednostavno tako, sila boga ne moli, a politička je sila neumoljiva poput zarazne bolesti te izjeda svako društvo poput gangrene. Razlika je samo što originalne postojbine tih praksi imaju dovoljno novca i socijalne pažnje da im takve stvari ne prolaze »ispod radara«, pa, u konačnici, uvijek netko odgovara za trećinu učinjenog (nemoguće je otkriti sve).

Omiljeni sport lokalnih siledžija je zbrajanje i dijeljenje glasova i utjecaja. Realno, ako se natječeš za saborsku poziciju, potpuno ti je svejedno za koju stranku. Naime, osim dobre plaće i potpunog nedostatka odgovornosti, imaš čitav niz povlastica, uključujući i saborsku mirovinu, kad izletiš. Odgovornost nikakva, lova OK i stvar hoda. Ali! Vlast je neviđena slast i ako se natječeš, tvoj ti ego jednostavno ne da mira i tjera te ka vrhu piramide, na vrh hranidbenog lanca gdje je vatra puno bliže i bolje grije. Moć je ono što ih tjera na bezgranično izmišljanje i smišljanje laži za maloprije spomenutu stoku koja im mora dati mandat. Političari su se od istaknutih pojedinaca koji se bore za pravdu i prosperitet države, prometnuli u lažove i kriminalce najgorega kova, ne mareći pritom za količinu i porijeklo leševa na svom križarskom putu.

Svjedočili smo, tako, u nekoliko navrata raznim političkim trgovinama iz žanra horora u kategoriji vjerodostojnog tumačenja i provođenja zakona. Tu mislim na sve zakone: humanosti, Ustava, etike i dr. Nema rijeke koju nisu pregazili i nema jedinke kojoj nisu stali na žulj. Sve u cilju besramnog osvajanja moći. Da se prisjetim. Recimo, fali većina u saboru, vladajući mobiliziraju oporbenu stranku da im drži većinu (HNS) i – uspijevaju jer su oporbenjaci nanjušili moć i korist. Onda, slučaj Saucha i iznimno važan glas, potom držanje ljestvi u Zagrebu Bandiću itd. Dalo bi se nabrajati satima. Posljednja igra u moru igara vladajućih odnosi se na otvoreno nuđenje besramnog mita u vidu moći, pozicije i novca. Da to nije izolirani slučaj, dokazuju nam izjave vladajućih političara, ma s koje strane dolazili. Prema mojem skromnome mišljenju, od predsjednika vlade i stranke nisam ni očekivao da neće zaštititi »svoje«. Više me je razočarao predsjednik s glupim usporedbama i prešutnom podrškom spomenutih običaja. Kad ih čovjek sluša, krv počinje teći iz ušiju.

Bilo bi prekrasno kad bi sve stranke mogle (htjele) predstavljati volju naroda, pa da se za svaku odluku glasa prema savjesti i prema želji onih koji su ti dali povjerenje. Međutim to kod nas nije tako i parlament sastavlja stranka koja ima većinu, a s tom većinom ima i neograničenu moć provlačenja raznih zakona koji vodu upućuju na njihov privatni mlin. Cijeli je proces, zapravo, matematika i to ona za osnovnu školu. Toliko zastupnika, toliko većine, kvorum je tu i samo da odradimo formalnost. Kolege koji iz prve ruke prate zasjedanja, tvrde da vladajući imaju savršeni mehanizam prema kojemu je njihov kadar uvijek prisutan kad se o nečemu odlučuje.

NADANOV POUČAK

»Nesreća« je vladajućih u posljednjih nekoliko mandata, što imaju tanku većinu i moraju koalirati s kim god uspiju, da bi se izglasalo što već kome treba. Nek´nas ne iznenađuje trgovina s visokim ulozima, jer se moraju odužiti podupirateljima. To su nam, zapravo premijer i predsjednik dali do znanja, minulih dana.

Kakve veze ima Nadan? Vrlo moćan čovjek koji je sjedio na čelu Hrvatske gospodarske komore, tijela izmišljenog pred stotinjak godina, sa sasvim drukčijom zadaćom od današnje: zastupati interese gospodarstvenika u odnosu prema izvršnoj vlasti. Pod Nadanom Vidoševićem, ova se komora prometnula u tvornicu za pranje novca, a Vidoševiću je donijela neviđeno bogatstvo. Materijalna dobra koja su izvukli iz njegove zbirke, premašuju sva očekivanja, a da je tome tako mogu reći iz prve ruke jer sam, stjecajem okolnosti, bio u Vidoševićevoj “maloj planinskoj kućici” u sklopu koje je nekoliko objekata, a može se pohvaliti i bazenom, teniskim terenom te privatnom žičarom! Komora je, između ostaloga, od države instruitrana i postavljena, kao obavezna organizacija s članarinom od samo 42 kune. Ušla je, dakle, na popis parafiskalnih nameta, a o njenom djelovanju svjedoči činjenica da nitko DOISTA ne zna što rade, jer je lista njihovih zadataka – prazna. Logično je, stoga, da se poduzetnici bune na sva zvona jer plaćaju nepoznatu uslugu 524 kune godišnje. Simboličan je to iznos, isto koliko je simbolična uloga HGK u gospodarstvenim procesima u Hrvatskoj.

Pojavila se ekipa koja je čvrsto odlučila resetirati taj sustav te je uspjela u sabor progurati zahtjev za ukidanjem obavezne članarine. Sad kreću političke igre, tj. igrarije. Napomenimo da se na istoj sjednici nalazi i prijedlog zakona o obnovi Banije, a koji je nasušno potreban da bi se ljudi u dogledno vrijeme mogli iz kontejnera vratiti kući. Oporba podržava ukidanje, ali vladajući se ne daju. Ipak oni imaju većinu. Ili barem tako misle, a njihov istaknuti igrač Jandroković mrtav hladan skida glasanje o HGK s dnevnog reda, jer može. Jasno je i logično, premda nepravedno: ne mogu u izbornoj godini dopustiti si luksuz gubitka glasova x zaposlenih u HGK, uz napomenu kako je x relativno velika »uhljebnička« cifra. Po tko-zna-koji put oporba je dobila po prstima i sad odlaze iz sabora te HDZ gubi kvorum. Za izglasavanje im fali jedan glas koji je u karanteni/na bolovanju. Naravno, zakon o obnovi također pada u vodu. Nakon svega se pojavljuje premijer i u stilu Vučića »plače« pred kamerama.

Znači, nisam psiholog ni psihijatar, ali mislim da bi se navedeni stručnjaci mogli pozabaviti našim predsjednikom vlade, ako ništa, bar zato da se čovjeku pomogne, a i nama s njim. Naime, Plenković je u svom obraćanju naciji istaknuo kako oporba prodaje demagogiju za pišljivih 42 kune i kako su oni krivi za neuspjeh obnove. Dodao je i da će im to zapamtiti. Znači, 30 godina kradeš i varaš na glasovima i preglasavanjima kad ti je to u interesu, a kad te preglasaju onda si iznenađen i uvrijeđen. Totalni nedostatak kritičkoga mišljenja i zdravog razuma, da ne spominjem kako se radi o minimalno dva-tri verbalna spina. Prvi, vjerojatno najvažniji, je da ljudima neće biti obnovljene kuće, što je notorna laž. Taj zakon postoji i prema njemu je već krenula obnova Zagreba. Drugi – ovo nije demokratično, pristojno i kulturno. Balašević je davno ustvrdio da “Oni što gube se ljute, to je poznata stvar”, a u konkretnom slučaju Plenković zaboravlja kako su na istim postulatima izglasavanje HGK, na toj istoj sjednici, izbacili jer su mogli i jer im se htjelo. Znam da to ima veze s konsolidiranjem žetončića do sljedeće prilike za glasanje, ali onda neka se pokriju ušima i priznaju prvenstveno sebi, pa i javnosti da su bitku izgubili. O ratu je rano pričati, jer sve ove događaje prosječni Hrvat prati i interesira se za njih, kao što prati 2. tursku odbojkašku ligu.

VLADAJ NARODE

Uz sve ove političko-kriminalne dogodovštine i dalje imamo koronu, po nekima pandemiju, po nekim stručnjacima pLandemiju i, htjeli mi to ili ne, oči mnogih uprte su u četvorku koja se naziva stožerom, a koja svakom svojom odlukom dokazuje poprilično nepoznavanje ekonomskog sustava. Razumljivo za nekoga tko nije obavezan nešto doista raditi da bi zaradio. Dovoljno je samo mlatiti jezikom gluposti jer Hrvat, kako sam maločas ustvrdio, nema pamćenja. Skaču si u usta, mjere i premjeravaju, diskriminirajući određene skupine u društvu i bježeći od konkretnih objašnjenja, budući da se dokazalo kako njihove mjere nemaju veze s pravim stanjem »na terenu« (najbolji dokaz BiH). Tako su u svom posljednjem urbi et orbi odlučili vratiti škole (napokon!), otvoriti sportske objekte (mašala) te dozvoliti svima prodaju kave osim kafićima. Naravno da su ugostitelji bijesni. Procjenjuje se da ih 60% neće više ni otvoriti. Međutim, potaknuti sličnim događajima u Italiji, Češkoj, Britaniji (ajme, kod njih divlja 28. soj i 45. val pandemije) i Poljskoj, naši su ugostitelj inajavili da otvaraju 1. veljače, bez obzira na kompromitirano mišljenje uhljeba iz štaba.

Podržavam! Ljudi, prema Ustavu, imaju pravo na rad, a štab im ga oduzima. K tome, država ih obeštećuje s plaćama radnika, ali nitko ne pita što je s »hladnim pogonom« kad se ne privređuje ništa. Dokazala se i promašenost takvog pristupa i, umjesto da priznaju pogrešku, oni i dalje srljaju i bauljaju, a ljudi propadaju. Očekivana reakcija vlasti bi bila da na teren pošalju represivne službe i otmu još pokoju tisućicu. Ukoliko ugostitelji doista otvore, dobit ćemo vrlo precizan odgovor što nas očekuje u skoroj budućnosti. Naime, ako kafići ustraju i svojom ustrajnošću izbore već izborena prava, vlast će uvidjeti kako bi bilo dosta igre. Ako to doista naprave, pokazat će ostatku nacije da se građanskim neposluhom i prosvjedom štošta može postići. Ukoliko od silne priče ne bude ničega, sudbina nam je zapečaćena. Sve što smo gledali posljednju godinu, multiplicirat će se i postrožiti, a bez jasnog cilja i strategije.

Stoga, izborimo se za svoja prava i promijenimo tijek ove represije. Neka sloboda potekne iz male, osiromašene, koruptivne oaze, kad nitko ne očekuje. Vladaj, napokon, narode!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *