Posljednjih mjeseci svjedočimo posvemašnjem neredu u Hrvatskoj. Ukazujem na razne propuste i rupe u sistemu već neko vrijeme te se čudim kao malo dijete, a zaboravljajući pritom da je kaos, zapravo, prirodno stanje za kriminalne muljaže kakvih ne nedostaje u našoj državi. Podsjećao sam vas na mnoge nepravilnosti u kojima smo bili pasivni akteri zadnja tri desetljeća, nadajući da će sive stanice javnosti polako vratiti neke ne baš drage uspomene, a s ciljem triježnjenja. Ne stoga što zazivam anarhiju ili nasilno uklanjanje vlastodržaca, već prizivam vašu savjest i izbornu pomoć u koju duboko u sebi vjerujem. Naime, prečesto čitam komentare prevelikog broja ljudi kako na izbore ne izlaze »jer nemaju za koga glasati«. Dobro, slažem se, od cijele političke scene čovjek ne bi mogao složiti poštenu vladu, a kamo li sabor, ali treba od neke točke krenuti. Da smo bili aktivni i savjesni (usuđujem se reći), za samo 8 godina bi se politička scena filtrirala i postala kvalitetnija te svakako danas ne bismo bili u problemu »nemam za koga«.

Lopova je bilo i uvijek će ih biti. Oni su realnost i znatno starijih i, uvjetno rečeno, kvalitetnijih demokracija i sustava. Uzmemo li primjer Amerike, vidimo da i kod njih postoje šatoraši koji u klupskim prostorijama čekaju za izlazak »na teren« i stvaranje gužve u kojoj se nekoga diskreditira ili se bori za imaginarne ciljeve, a sve s namjerom stvaranja opće pomutnje u kojoj neki faktori love u mutnom i zgrću moć – najjači pokretač i najveću ambiciju establišmenta. Jesu li u Americi namjestili izbore, pokazat će vrijeme. Postoje indicije da jesu, da su oni maskirani osvetnici zapravo Bidenovi plaćenici, a postoje i kontra-argumenti koji kažu da je sve bilo po pravilima, ali, eto, Trump je preveliki ego-trip da bi priznao poraz. Slušao sam pred koji dan jednog novinara iz Amerike, a porijeklom iz Srbije koji je za vrijeme Miloševića digao sidro u strahu za život u domovini i preselio u SAD. Bavi se novinarstvom i gore. Poručuje kako je to čista namještena priča s Antifom kao trojanskim konjem Bidenove ekipe, poznate i kao »globalisti«. Ne bih pretjerano o Americi, ali za razlikovanje i shvaćanje situacije u svijetu, kao i uvijek »virim« u prošlost…

BUDI SE ISTOK I ZAPAD

Opet sam na »check pointu«, danas na 1945. godini. U ovom tekstu nemam impresija, jer nisam bio ni u petogodišnjem planu, a kamo li da mogu svjedočiti. Oni koji me poznaju, znaju da se hranim dokumentarcima kad god mogu, povijesnim pogotovo, vodeći se, valjda, da je povijest učiteljica života. Uglavnom, na kraju rata, počinje se stvarati jaz među saveznicima. Svašta su nas učili u školi, no izostavljali su mnoge detalje zbog kojih je predmet povijesti bio skoro neuhvatljiv: učili smo sve napamet, bez razumijevanja jer su nam u toj »ementaler priči« nedostajale poveznice.

Dakle, 1945. rat je na kraju i počinje se osjećati raskol između dojučerašnjih saveznika. To je sasvim razumljivo: svaka je strana imala svoju viziju budućnosti, a krivo percipirajući da je taj prokleti rat zapravo bio brak saveznika na neodređeno vrijeme. Rusi su uvijek bili zeznuti igrači. Njihov je čovjek od željeza (Staljin) okretao brod uvijek prema vjetru teritorijalnog širenja Rusije na sve strane. Nema granice SSSR-a koju nije htio proširiti barem za metar. Njegov pakt s Nacistima pokazuje kako mu ni obraz nije bio jača strana. Naravno, svih je dijelila ideologija i zajednička potreba za još više moći i svjetskog utjecaja. U rat su ušla carstva, a izašle mlade »demokratske« države koje bi malo ovog, a malo onog, pa su htjele zadržati kolonijalni utjecaj, a u isto vrijeme ponuditi demokraciju. Rusi nisu nudili nikakvu demokraciju, ni na papiru, njima je bilo važno širenje komunizma po cijelome svijetu s dubokim uvjerenjem da je to jedini pravi izbor, beskompromisno organizirajući svoje pristaše cijeloga svijeta za polulegalno djelovanje i agitaciju (Francuska, Britanija, SAD…).

Kamo sam ja to zabrijao? U digresiju, naravno, ali s ciljem. Osim standardnih James Bond priča, pripetavanja po istočnom i zapadnom Berlinu između istoka i zapada, ovo razdoblje poznato i kao početak Hladnog rata obilježit će i borba na udaljenim ratištima između Amerike i Rusije kao dva najjača i najljuća rivala u borbi za prevlast. Zakopali su se u Vijetnamu i Koreji u silnoj želji da lokalcima ponude »slobodu«, tako što su im zapalili države i tenkovima oslobađali, u isto vrijeme potvrđujući svoj status gospodara i kolonijalista par excellence. Vijetnam su zakuhali Francuzi, OK, ali Koreja je bila lijepa pokazna vježba za Amere i Ruse koja je potrajala predugo i donijela strahovite žrtve na svim stranama.

Ova istok-zapad priča nas prati od tog vremena. Zapadnjacima je usađeno da žive u kapitalizmu sa svojim zakonitostima, Rusi žive u pokušaju komunizma koji je više socijalizam, a najviše diktatura jednog istaknutog partijca koji vedri i oblači po cijelom istočnom bloku te vlada željeznom rukom uz pomoć tenkova. Mi smo, kao »nesvrstani« cijelo vrijeme uzgajali ruski sistem, nadajući da će izrasti zapadni ustroj i bivali smo razočarani pogubnim rezultatima, uvidjevši već na početku da je Zapadna Njemačka obećana zemlja za nas. Zapad od ´45. do danas razvija UN i NATO kao dvije bogomdane organizacije čija je riječ amen za sve zapadnjake i Hrvatska je jedva dočekala ući u »Europske integracije«. Komunisti nikad nisu bili simpatični zapadu, premda su u pitanju mnogoljudne zemlje i zakonom velikih brojeva bile su sposobne iznijedriti velike učenjake i umove koji su bili nositelji razvoja na taj, istočni način. Trump je odrastao u toj klimi animoziteta i potpuno je jasno da mu nije bilo po volji da je jedna komunistička Kina počela predvoditi svjetsku ekonomiju. U istom vlaku su sjedili i Rusi koji su svoj vagon osigurali velikim prirodnim nalazištima plina, nafte i ostalih važnih resursa, važnih za razvoj industrije. Razlika je (samo) što je Trump (koliko god meni bio napuhani Amer) svoje domoljublje iskazao zatvaranjem zemlje u svoje granice. Proučavajući povijesne akcije Amerike, shvatio sam da je to jedini predsjednik koji nije pokrenuo ni jedan rat protiv ikoga. Najuspješniji predsjednici su slali vojske po cijelom svijetu, naglašavajući dominaciju, no on nije. To mu je plus, svakako, ali to ne odgovara ovim moćnicima koji rade na svjetskim podjelama radi vlasti.

A GDJE SMO TU MI?

U nedavnoj smo prošlosti. Hrvatska vlast je tajkunima podijelila sve što je bilo iole vrijedno. Oni koji su kiksali u startu dobili su verbalni ukor, a poneki i isključenje, bez nekih strašnih posljedica. Otvorili smo zemlju za privatizaciju svake sitnice koja postoji u nas. Ulaze banke, naravno, ne altruistički, već su nanjušili svježu krv. Zahvaljujući njima, zadužujemo se kao 50 Jugoslavija i sve je na bubnju. Nažalost, 80% novca kojeg je država povukla, završilo je na offshore računima istaknutih političara, pa smo se zadužili za njihovu budućnost, a ne naš, zajednički prosperitet. Logična posljedica ovakvog poklanjanja je naše članstvo u EU. Nismo stvorili samostalnu ekonomiju, nemamo novca, a Europa zove: »Samo dođite, bit će para za sve« . Njima treba geografski tampon (između nas i njih), ali s manjim ulaganjima, dapače vrijeme je da sve Titove dugove naplate baš nama. Dodajmo još nesposobnost, glupost i naivnost naših 10-ak vlada i eto problema.

Danas je kod nas nemoguće otvoriti pošten posao, a da te ne zakolje država. Neću sad o ekonomiji razglabati, no općenito, u kapitalizmu nitko ne ulaže tek tako. Svaki Euro ili Dolar se tri puta okrene prije no što ga se uputi u novi život. Svaki ulagač u Hrvatskoj nije zato što mu se sviđa podneblje. Njegov dolar ne poznaje prirodne ljepote, samo mogućnosti »oplodnje«. Znači, dolazi taj jadni stranac k nama, mi ga zavlačimo s 1000 dozvola, naplaćujemo mu sve što možemo smisliti i, na kraju on odlazi podvijena repa. To vrijedi za one koji se nisu nagodili s našim predstavnicima vlasti i nisu dali pozamašni mito »da se to ubrza«, ali to više nisu pošteni igrači.

S druge strane, vlada nam prodaje demagogiju o očuvanju radnih mjesta, pa drži uhljebe posvuda, a dozvoljava da zbog užasne poslovne klime iz Hrvatske ode npr. Saipem. Ovo mi je bio primjer onako, na prvu. Koliko ih je došlo i prošlo, to više nitko ne broji. Zašto? Nema mita, nema rada. Vrlo jednostavno: mi ćemo tebi dati da do kosti oglođeš naš narod (za koji nas nije briga), a ti ćeš nas pošteno za to nagraditi (banke, telekomunikacije, trgovci).

AVANTURA ŽIVOTA

Biti Hrvat, poduzetnik, to može samo lud ili pijan. Znam, malo bezobrazno od mene, ali tako otprilike stoje stvari. Direktan povod za moj današnji tekst je događaj iz Vodica otprije par dana. Naime, ni u kojem slučaju ne potičem, ne podržavam i ne odobravam javno smaknuće i uzimanje zakona u svoje ruke, ali…

Tko nije probao, ovako otprilike stoje stvari kod nas: država u pravilu ne plaća nikome ništa, a ako plaća onda kasni tko-zna-koliko vremena. Kad dobiješ te novce imaš isti osjećaj kao kad u trapericama nađeš opranih 100 kn. Država se brine o tvojoj naplati samo ako si u rodbinskim vezama s nekim iz raznih državnih agencija, uprava, ministarstava… U protivnom ih nije briga koliko ti je novca »vani« i hoćeš li ga ikad vidjeti. Njih je briga poduzetniku oteti porez (nije ti plaćen račun, ali koga briga), PDV, doprinose, parafiskalne namete, prirez… Svakako, za hranjenje toliko ogromnog državnog aparata, to nije dosta, pa se kvartalno šalju zbijeni redovi raznih inspekcija (njih nekoliko vrsta) koje su u stanju restoranu brojati čačkalice, kako bi ustanovili da ih je kupio paket više no što ih doista ima, pa je to odličan povod za 50 000 kuna kazne. Zamislite da nemate neki mali restoran, nego ogromni pogon u sklopu kojega su hala (pekara), garaža (s više dostavnih vozila), više maloprodajnih prostora (najam ili vlasništvo), zgrada s uredima. Ne zaboravite, svaki od ovih elemenata mora imati stanje točno – u čačkalicu jer slijedi kazna!

Isto kao i sa svim stvarima u životu, takav ogroman pogon nosi ogromne novce, ali i troši strahovito puno. Netko tko ima bruto promet od 50 000 kuna ima nešto manji neto od nekoga s prometom od nekoliko milijuna. No, koga god da izbacite iz ritma poslovanja (kaznom, neplaćanjem, otezanjem, krivo određenom blokadom itd.), zapravo ste doveli na vrata propasti i često ga samo čudo spašava. Firme propadaju od 100 tisuća do 100 milijuna kuna, sasvim je svejedno. Počinju kasniti vaša plaćanja obveza jer vam netko nije platio i kola kreću nizbrdo. Država se odmah propinje na zadnje noge i nakon 2 mjeseca već vise na vašem računu s blokadom, najčešće od porezne, a ako to potraje, nakalemi se lokalna samouprava (najmovi, komunalije, spomeničke rente, prirezi itd.) i više vas ne spašava ništa.

Dakle, nisam zabijao nos u knjige ovog Vodičanina, ali priča je da je morao rasti, kako ne bi počeo nazadovati. Uložio je u halu/pekaru, vozni park, maloprodaju, veleprodaju. Najprije krene kiksati veleprodaja, jer je to uobičajena hrvatska priča. Nakupilo mu se 1,5 milijuna nenaplaćenih računa. Nitko iz države nije reagirao prema tim dužnicima! Naravno, čovjek počinje kasniti s obvezama prema državi i ide blokada. Prema zakonu, nakon 180 dana blokade, stekli su se uvjeti za otvaranje stečajnog postupka. Sud otvara postupak i postavlja privremenog stečajnog upravitelja. Jednostavnim rječnikom, dolaze vam u firmu i pedaliraju vas, stavljaju stručnjaka. Treba li sumnjati u odluku suda tko može biti stečajni? Pa naravno, netko iz stranke, kao što je i sud često dobro prokrvljen ovima iz stranke (nisam istraživao, ali znamo kako su odabrali Ustavni sud). Stečajni upravitelj u kombinaciji s FINOM (opet ovi iz stranke) prodaje što nađe i namiruje vjerovnike. Prodaju vrši FINA, agencija koju država ima kako bi smetala i radila probleme na tržištu, a i kako bi uhljebila vojsku ljudi. Core business im je blokada »na majke mi«, no to je već druga priča. Fina nije ni zaradila vaše hale, pa ju nije ni briga za koliko to ide u prodaju. Ovaj je Vodičan bio revoltiran što se, kako se meni čini, prodavalo njegovu teško stečenu imovinu za nikakve novce, a nije nitko uzeo u obzir da su njegova potraživanja višestruko veća. Država se namjerila na njegove nekretnine i tu nema boga.

Pravo se pitanje postavlja upravo u ovom trenutku. Je li stečajna upraviteljica iz stranke bila u dosluhu s direktorom konkurentske firme (također iz stranke) da namagarče čovjeka, otmu mu sve i prodaju halu u bescjenje konkurenciji (direktoru konkurentske firme)? Sustav im to dozvoljava jer je to modus operandi našeg sistema. Zašto ne? Reći će vrhuška te pritom potjerati čovjeka u očajnički potez. Zalud je on na sudu objašnjavao ono što i slijepi vide, a glupi računaju »iz glave«. Logičan ishod oko kojeg se javnost sablažnjava i svi se čude, je upravo »kalaš« u ruke i opleti po bagri.

Već sam napomenuo, ali da, za dežurne dušebrižnike, ponovim: to nije trebao napraviti. S druge strane, što je trebao napraviti? Pravna država je misaona imenica kod nas, nitko ga ne štiti i nikoga nije briga. Čovjek je uložio cijeli život u to što lopovi prodaju za kikiriki, jer, eto, mogu. Do penzije mu fali 8 godina u kojima mora nadoknaditi sve čemu se nadao u mirovini. Dodamo li smišljeni stres kojeg je prouzročila medijska korona kampanja i općenito užasno stanje na tržištu potencijalnog zaposlenja, može samo divljati puškom.

NA ORUŽJE!

Moja je puška poprilično tupa. Služim se računalom i nisam siguran čita li tko ove moje eskapade. Izgaram od želje da probudim svakoga tko još ima trunku razuma, kako bismo došli do poštenog društva u kojem svi koji su sposobni imaju priliku živjeti normalno, bez straha za svoju sadašnjost i budućnost svoje djece. Ne, ne pozivam vas na puške i bombe. To nije način na koji se rješavaju problemi s korumpiranim vodstvom i potpuno nesposobnim činovnicima koje hranimo. Vaše je najjače oružje ona obična, jeftina kemijska olovka koja mora u sebi imati dovoljno tinte za jedan krug. Za koga? Za bilo koga! Za onu opciju za koju mislite da ima najmanju šansu da će sve i svih iznevjeriti, da će iznevjeriti vas i vašu djecu, vaše pretke koji su se mučili da bi kriminalci upravljali vašim sudbinama kako tko hoće, a bez ikakvih posljedica. Vaše se oružje nalazi na blagajni supermarketa, po par kuna. Nalazi se na dnu ladica »svaštara«, u dječjim pernicama, u staroj aktovci… Svaka je odgovarajućeg kalibra za prekinuti ovu agoniju. Zato, na oružje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *