Priznajem, prošlo je i previše vremena otkad sam pisao o glazbi. Glazba je moja ljubav i strast, slušam i sviram cijeloga života, a zbog posvemašnje nefunkcionalnosti našeg društva, zaveden sam i odveden u neke potpuno drukčije vode. Pretjerano sam se bavio plenkovićima i ostalom bagrom, pa je došlo vrijeme da se vratim pravim, važnim stvarima. Da, doista su prave stvari one koje nas pokreću, daju emociju (ma kakvu) i potiču na djelovanje i stvaranje. Glazba je definitivno jedna od njih, a toliko o njoj rijetko promišljamo. Ovo je bio filozofski uvod, a moja »ab ovo« priča, upravo počinje…

NOSTALGIJA

Čovjek kad prebaci neku srednju dob, zaista počinje s povratkom u svoju prošlost. Neki zbog analiza tipa kad je nešto pošlo po zlu, drugi se pitaju: »Jesam li mogao nešto drukčije?«, treći jednostavno uključuju vremeplov za neka bolja vremena. Svi smo mi nostalgičari u određenoj mjeri, što potvrđuje i znanost, a i ako zavirite u dubinu sebe, shvatite ubrzo kako je to točno. Generacije prije nas veličaju u svojim reminiscencijama prošlu državu, glazbu, druženje i odrastanje, premda, objektivno, svi se sjećaju samo onog lijepog. Tako smo valjda programirani, pa se ružni događaji zaboravljaju, a lijepi krase sliku o nečemu. Ako se vodimo da bismo trebali (prema statistikama) živjeti oko 75 godina, ja sam svoju polovicu odživio, pa se bez grižnje savijesti ubacujem u nostalgični mod i čista srca »premotavam« traku na kojoj sam glavni glumac.

Moje djetinjstvo je obilježila glazba. Sve se kod nas slušalo osim notornih narodnjaka i jazza jer su moji roditelji, valjda bili takvog glazbenog ukusa. Budući da su se bavili glazbom profesionalno i amaterski, normalno je bilo da su me gurali prema glazbi, da smo zajedno slušali i komentirali. Na istom putu sam spoznao najvažniju stvar vezanu uz umjetnost: nije važno koji je žanr, koja slikarska tehnika ili tematika. Bitno je da je djelo dobro, kvalitetno i da te nadahnjuje. Konkretno, glazbu treba slušati otvorena srca i bez očekivanja, a »uzeti« ono što ti tvoj senzibilitet traži i time se pokretati u emotivnom smislu. Moj tata obožava klasičnu glazbu, Queen i voli Abbu. Sad vi meni nađite poveznicu. Nema je. Svugdje je našao nešto što ga inspirira, a objektivno se radi o dobroj glazbi. Svaka iz svog kuta, svaka prema ukusu. Mama je slušala sve to i kompletnu zabavnu i pop scenu domaće glazbe. Oboje su svojevremeno pjevali u amaterskom zboru. Dok je tata svirao predstave u kazalištu, mama je bila na svima i znala je 90% aranžmana svih izvedenih baleta, opera, opereta i slično. Uz njih sam naučio da ne treba robovati formi, nego naći lajtmotiv koji te tjera čuti još glazbe, svakog izvođača i svakog žanra.

ĐOLE I JA

Nikad neću zaboraviti kad su starci nabavili prvi stereo u našem životu. Preko prijatelja koji je imao mogućnost s broda dotegliti nešto od tehnike koja nije bila u službenoj Yu ponudi, dopremili su Pioneer set s gramofonom, dvije glave kasetarom i vrhunskim Wharfedale zvučnicima, koji su se još uvijek radili u Britaniji. Uglavnom, dobitna glazbeno-slušačka kombinacija. Oni su nabavljali glazbu najviše na kasetama, pa je ormarić novopridošlog seta bio prepun raznih izdanja (originali, molit ću lijepo), a to šarenilo me je tjeralo da sve to dobro proučim. Poslušao sam hrpu zabavnjaka i predstavnika pop scene, upoznao novi val koji je tada bio hit, susreo neke izvođače koje sam u kasnijem životu i radu imao prilike upoznati i osobno… Znači, ne znam tko se sjeća, ali ja sam slušao Louisa, Dejana Petkovića, stara Srebrna Krila, Olivera Mandića, Denis & Denis, Zanu, Bajagu, Generaciju V, Yu grupu, Leb i sol itd. Bila je tu i cijela polica splitskih festivala, pa onda razni Bosanci (uključujući Bijelo Dugme, komplet diskografija), a posebno mjesto je zauzimao, na svojoj zasebnoj polici, suvereno i bez konkurencije – Đole.

Kad sam odrastao dovoljno da se o tome priča, a moja majka je voljela te priče »kad si bio mali«, saznao sam da je jedina pjesma na koju sam bio u stanju srušiti »vrtić« (u osnovi kavez kamo bacaš dijete da bi se malo odmorio) – bila »Hej, haj baš nas briga« Ranog Mraza. Naša je veza, dakle, trajala od početka 80-ih do danas, a trajat će, vjerojatno dok se i sam ne ugasim. Meni je njegov opus, uključujući i one pjesme koje ni Đole nije volio, s godinama poprimao pravo svijetlo kako sam stasao i bivao svjesniji konteksta, prenesenih značenja i usporedbe s današnjim vremenom.

Da se razumijemo, zahvaljujući mladenačkom istraživanju, svašta se tijekom godina »provrtilo« na ovom stereu, bio sam u raznim fazama, otkrivao sam mjuzu nekih prošlih generacija, »lovio« hitove s AT kluba, žestio s »Maidenima«, Deep Purpleom, čak kratko i koketirao s dance/techno glazbom 90-ih (nije mi baš leglo, ali probao sam). U svakoj fazi života, imao sam Đoleta. Balašević je godinama, nepogrešivo skladao i sklapao stihove za soundtrack svake životne situacije, kao da je po mojoj narudžbi pisao pjesme, od kojih su neke nastale i prije mog rođenja. Bio mi je i ostao najbolji glazbeni prijatelj koji je bio uvijek tu za mene, moje prve ljubavi i tuge, moje prve akorde, moje shvaćanje svijeta. Kad ovako bacim sve na ekran, stvarno ispada da su jednostavne, životne stvari totalno patetične. To su naime i Đoletu govorili kad bi svojim istupima u javnosti potaknuo neko oko na području bivše države da iscijedi poneku suzu. Razumljivo je, nisam samo ja imao ekskluzivu na njegove pjesme nad pjesmama. Ogroman je broj ljudi koji su se pronašli u tim živopisnim pričama od 3-4 minute. Prema svakoj ste mogli napraviti film, roman, sliku. Nisam siguran postoji li više od desetak ljudi na svijetu koji su barem dijelom svojeg životnog puta bili naša stvarnost, a da su na sličan način utjecali na ovoliko ljudi.

Prije mjesec dana sam u svom video podcastu imao čast i zadovoljstvo pričati sa Sandrom Bastiančićem. Pričali smo preko sat i pol službeno i »off records« tko zna koliko. Rekao je jednu stvar koja mi je ostala, a to je da se danas ne može ponoviti Dylan. Gledao sam ga u čudu. Kratko je objasnio: u današnjem svijetu »voiceova« nema šanse da takav genijalac za samo dvije minute pokaže da je vrijedan pažnje, a kamo li uspjeha. Cijela je glazbena scena otupljena i u najmračnijem kutu sjede genijalci s dobrim pjesmama, a nemaju priliku to pokazati. Da je Đole krenuo danas svakako bi imao znatnih problema. Ni sam nije bježao od činjenice da nije neki vokal, a njegove su pjesme za moderno doba duge, traže angažman mozga i vrijeme za pozorno slušanje. Svega toga današnjem prosječnom »konzumentu« glazbe nedostaje. Stoga pomalo čudi da se njegova kantautorska oštrica nije istupila sve do kraja puta, a u isto vrijeme dokazuje kolika je bila moć (i kvaliteta ako hoćete) njegovih djela.

RATNO DOBA

Došle su nam devedesete i u ovom postu slobodno mogu biti slobodan citirati ga i reći »jebite se, devedesete«. Rastući nacionalizam nas je učio da je Balašević Srbin i, kao takav, neprimjeren za slušanje. Nije više bio dobrodošao u gradove koji su ga obožavali, a u Hrvatskoj je postigao neke od svojih velikih profesionalnih uspjeha, svirao neke od najboljih koncerata svoje dotadašnje karijere i općenito bio dragi gost, kao, uostalom, u svakom kutku bivše države. Nastupile su godine kad nisi mogao čuti njegovu pjesmu na radiju (premda su govorile o ljubavi, miru i sličnim nedopuštenim sadržajima), nisi mogao kupiti njegovu ploču, svirati njegove stvari na nekoj svirci. Otela se stvar kontroli i mnogi su srpski izvođači strpani u istu kutiju s velikosrbima i njihovom »meštru« Slobodanu Miloševiću. Imao sam sreću što mi je bratić živio u Novom Sadu i bio na nepresušnom izvoru svog Đoletovog materijala, a bilo ga je. Svaka dostava iz Srbije mi je bila kao djeci Božićno jutro: red knjiga, red kaseta, pokoja šteka jeftinih cigareta, merchandise iz ateljea »Svitac«…

Godine 1993. je Đole u Sava Centru u Beogradu snimio svoj tradicionalni koncert na dvostruku kasetu. Divljao je, kao svaki normalan čovjek, u svojem nastojanju da ljudima objasni besmisao tadašnjeg trenutka, pa je čak za ilustraciju izveo i pjesmu »Sloboda – ne« u kojoj osuđuje Slobu. Naravno, to ga nije približilo fizički razorenim gradovima u Hrvatskoj i jadnim ljudima od kojih su mnogi bili njegovi poklonici, ali je jasno predstavilo cijelom »regionu« što i kako misli. Ujedno mu je donijelo drugarsku kritiku i embargo na djelovanje te dugi koncertni post. Našao se u nezavidnoj poziciji: ne nastupa u Srbiji jer je narodni neprijatelj i ne nastupa u Hrvatskoj jer je Srbin. Vama koji niste živjeli u to doba teško mogu opisati stanje glava tog vremena i pomalo mi je drago da to niste iskusili. Kad je ratno stanje, kad neki pogibaju, a drugi ruše, umjetnost je na marginama uma, a i razum je u tom nekom području. Pozivati se na razum kad zmaj nacionalizma šiklja vatru po cijeloj zemlji (zemljama), postaje Sizifov posao i potpuno promašena inicijativa. Jednostavno je potrebno vrijeme za vraćanje nekih stari »na staro«. Sigurno je slična situacija bila i s riječkim dečkima koji su imali (vjerujem) čast i zadovoljstvo svirati u Đoletovom pratećem bandu. U potpunosti razumijem njihovu odluku da u tom trenutku prestanu svirati s njim, premda je Đoletu to bilo teško shvatiti (kako je sam jednom prilikom izjavio) jer je imao pošten pogled na stvari, vodeći se svojom logikom i idealom o jednoj državi. Da, Balašević se dugo deklarirao kao Jugoslaven. Vjerujem da je to bio emotivan stav, želeći tako reći da je njegov dom na cijelom tom području na kojem je uvijek bio rado viđeni gost, a i čovjek rođen početkom 50-ih nije lako mogao »progruntati« da je svo ono bratstvo i jedinstvo kojim su ga ispirali od 1. razreda osnovne, moglo nestati preko noći u ratnom vihoru kojeg su zakuhale usijane glave. Devedesetih su godina nastale mnoge pjesme na temu politike, a između ostalih i o Vukovaru (“Čovek sa mesecom u očima”). Bez pardona je govorio i pisao ono što je smatrao ispravnim. Između ostaloga, imao je i svoju kolumnu kroz koju se izražavao za vrijeme umjetničkog posta. Do tog sam vremena već imao beskonačan broj »vrćenja« njegovih pjesama; znao sam sve tekstove napamet, što je u ovom slučaju bio pothvat – niti jedna nije bila banalna ili kratka, naprotiv. O politici je pokušavao pričati u humorističnom tonu, o ljubavi duboko i preneseno, o ljudima s poštovanjem i shvaćanjem. Svaka pjesma sadrži nepregledan broj metafora i usporedbi. Svaku je pjesmu precizno vagao i rekao upravo bit, a kad sklopiš oči sve to vidiš kao staru fotku iz albuma: i Cigana sa zlatnim zubom i onu provincijalku u velikom gradu i djecu koja vise s divljeg badema…

NOVO NORMALNO

Negdje krajem devedesetih je Đole počeo s koncertima u Sloveniji. Ne znam kako opisati osjećaj kad je Dallas počeo prodavati ulaznice (i prijevoz) do koncerata. Postala nam je bliska ideja da bismo u svom susjedstvu mogli napokon uživo vidjeti legendarnog Đoleta. Već tad je bio neprikosnovena veličina (ili se to samo meni činilo), a imao je četrdesetak godina. Bio sam na svim tim koncertima, naravno. Čak smo na jedan otišli umjesto u školu (nas 8!), ali uz blagoslov razrednice, profesorice hrvatskoga koja je to morala nekako kamuflirati jer je direktor bio »s druge strane bedema«.

Bio sam na dosta koncerata, pogotovo domaćih. Postoje divni izvođači, vrhunski pjevači s odličnim pratećim bandovima. Devedesetih još nije nastupio sumrak hrvatske glazbe, bilo je i zericu više love i svirali su oni koji znaju. Ipak, ono što sam doživio na prvom Đoletovom koncertu ne znam s čim bih usporedio. Uzimam u obzir da smo bili »nabrijani« jer nam se materijalizira taj bradonja s kasete, ali prvi taktovi uz koje Đole u Ljubljani pozdravlja hrvatske gradove i kreće sa svojom »patetičnom« pričom o starim prijateljima, urezalo mi se u pamćenje, kao i oproštaj nakon 3 sata uz nezaobilaznu “Odlazi cirkus”. Band je svirao u skladu s imenom »The Unfuckables«, razglas idealan, atmosfera neponovljiva. Naravno, čim su počeli koncerti po Hrvatskoj, evo i mene. Niti jedan kasniji ne mogu posebno isticati. Do jednoga je bio na visini zadatka, dajući se skroz, do čak tri i pol sata, što nisam nikada, ni prije niti kasnije vidio. Bilo je vrhunski čak i u Dvorani mladosti gdje ništa ne zvuči nikome dobro jer prostor nije za koncerte. Naš posljednji susret bio je u riječkom kazalištu, a okolnosti su odradile da ga nikad više neću imati prilike sresti. Posao, obaveze, gaže… Sto razloga zašto ne, ali sad je to – to. Zvuči kao grižnja savjesti, ali nije, prije žal za propuštenim.

Krajem devedesetih sam počeo raditi na radiju i ubrzo se profilirao u nekakvog »glazbenog novinara« pod teškim navodnicima jer nisam siguran postoji li takvo što. Uglavnom, motao sam se po Porinima, Dorama, koncertima i glazbenim događajima, u vrijeme kad si morao znati nešto o tome svemu bez pomoći Googlea, mobilne telefonije i sličnih stvari. Samo ti, sugovornik i diktafon s kasetom na AA baterije (pun džep baterija i rezervnih kaseta, hladni znoj i sl.). Da li da spominjem da mi je prvi interview bio s Gibonnijem? Zamislite tremu. Uglavnom, ne znam s kim nisam radio razgovor na našoj sceni. Zapravo znam, s jedinim s kojim sam doista htio: Đ. Balaševićem, tamburašem iz Novog Sada, duhovitim jednostavnim likom koji je kroz šansonu i baladu svašta rekao, dodirnuo srca mnogih, pridobio vojsku ljudi koji ga ili obožavaju ili jednostavno poštuju. Ne znam postoji li itko tko ga mrzi, a već to je ogroman uspjeh za nekoga tko je u fokusu i pod svjetlima reflektora 43 godine.

SANJAJ

Pomalo me nespremnog dočekala vijest o njegovoj smrti. Imao sam u planu, kad se normalizira ova situacija, otići do Novog Sada privatno, a usput pokušati »iskamčiti« kakav intervju s Đoletom. Nema tu neke komercijale. Vjerojatno bih balavio i od audio zapisa bi se moglo razabrati samo moje zamuckivanje. Ipak, bio sam voljan nakon stotina raznih intervjua napokon privesti nekoga s kim se posredno družim već 40-ak godina. Dugo sam to i odgađao zbog straha ili onog osjećaja »glupo mi je«, znajući koliko je teško intervjuirati nekoga o kome toliko toga znaš, a poštujući formu i osnovne postavke radijskog razgovora, da ne bude dosadno, da ne pričaš više od sugovornika, da ne traje predugo itd. Nažalost, nikad nećemo saznati da li bih se ponašao kao srednjoškolka u društvu s Beatlesima, no to je najmanje tužno od svega, vjerujte mi. Ponosan sam što mogu reći da sam živio u isto vrijeme kad i neke od najvećih faca glazbe s ovih prostora. Neke sam i upoznao, neke slušao na koncertima, neke intervjuirao.

Odlaze ljudi, to je neminovno. Neki prerano, neki »normalno«, a svi u nepovrat. Na njih nas podsjeća njihova ostavština kroz djela koja su za života realizirali. Mnogi od nas, sad već ljudi u srednjim godinama i »starci« od +60, imat će svaku Đoletovu pjesmu za svaku situaciju u životu koja se događa ili se zbila. Prigodno bi bilo zavrtiti »Kad odem«, ali to bi stvarno bilo patetično. Moj je favorit – »Remorker«: «…Stavi misli u prazan hod, stresi zvezde k’o dudove. I polako nasuči brod na te plišane sprudove. I sanjaj…«

One Reply to “Otišao je cirkus…”

  1. Nahjzad neko “čitljiv, ne samo formalno, nego i tvorenom dušon. Izuzetno pametan rezon, svaku reč mogu potpisati kao svoju. Jer, kako rnadahnuto i itvorenog srca reče jednom (baš kad je trebalo), naš Dole: “Nisu krivi brkati generali koji su vikali PALI! – kivi smo mi što smo im dali”. Ovaj osvrt u kojem se tako lepo čita žal za starim, ono je što mi je jako trebalo i nedostajalo, kao tačka na i.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *