Nisam obožavatelj nogometa. Mislim, nemam ništa protiv, ali meni je (bogohulniku) dosadno gledati 90 minuta igre u kojoj padne pokoji gol ili ni jedan, a ljudi se prebiju od trke, udaranja, taktiziranja i sl. Kad dođeš na stadion imaš osjećaj da toliki gol ne možeš promašiti ni u snu, a kad tamo, gomila profi nogometaša pegla sat i pol i ne zabije niti jedan gol. Fenomen današnjeg društva je, zapravo, kako je nogomet jedan od sportova u kojem se vrti najveća količina novca, od fan shopova, prodaje ulaznica, TV prava, transfera i ostalih čuda, valjda zato jer gomila ljudi prati prvenstva. Postoje, naravno i puno dinamičniji sportovi koji, barem ne na Balkanu, nemaju takvu prođu, pa klubovi nerijetko nemaju za grijanje dvorane u kojoj treniraju, a kamo li za milijunske ugovore i transfere. Ne, nisam počeo s temom koju ću sad rastavljati na sastavne faktore i analizirati jer se tu nema što reći. Zapravo, netko tko ne zna nabrojati prvi sastav Barcelone u ovom trenutku, svakako bi trebao »ohladiti« od nogometnih tema, ako ništa drugo, kako ne bih vrijeđao inteligenciju onih kojima je to doista najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Jednom polupijanom prilikom imao sam čast porazgovarati s tipičnim navijačem, članom Armade. Polupijana je prilika jer je on bio pijan, a ja, nažalost, nisam. Nažalost jer bi toliku količinu gluposti, primitivizma, zadojenosti i agresije lakše bilo podnijeti pod utjecajem nekakvih opojnih sredstava, da mi umrtve osjetila. Naime, ni danas nisam siguran jesam li »skont’o fazon« ili se još uvijek gubim u postavkama navijanja i navijačkih skupina. Shvaćam da netko nešto voli. Shvaćam da netko ima omiljenog igrača jer je taj doista čarobnjak s loptom. Shvaćam da netko jednostavno obožava neki klub, da odlazi na utakmice navijati da taj klub pobijedi, popne se na ljestvici i osvoji prvenstvo. Nisam u tom filmu, ali shvaćam. Shvaćam i one koji plaćaju skupe ulaznice i putovanja kako bi pratili klub po Europi ili barem po Hrvatskoj. Svaki čovjek ima svoje veselje i neka troši svoje novce kako god želi, a pogotovo ako mu to čini toliku neopisivu radost.

Ne shvaćam, međutim, isključivost ljudi u svakome pogledu, pa tako i tu navijačku psihologiju. Mladi dečki u ranoj mladosti čekaju nekakve plesnjake kako bi dokazivali prisutnima da su upravo oni alfa-mužjaci koji bi trebali osvojiti najljepšu curu na zabavi. Oni se mlate nemilice, pa šmokljani nemaju nikakve šanse. Neki zaigrani tipovi čine to po kafićima i u kasnijoj dobi, neki čak dođu do pištolja. Fascinantno je samo kako se 200 takvih nađe koji navijaju za klub A i 200 istih neadrentalaca u navijačkoj skupini B. Nalaze se na odmorištima uz cestu i mlate. Zbog čega? Hoće li gostujuća momčad bolje proći ako se na putu za tekmu polomi nekome nos (u najboljem slučaju)? Onda priče s navijačkim zastavama i transparentima, pa razbijanje auta jer imaju tablice drugog grada… Potpuno neshvatljive teze i sustavi ponašanja i percepcije.

Priznajem, kad je Rijeka 1999. bila u prilici osvojiti hrvatsko prvenstvo, bio sam radostan zbog tih ljudi koji su se cijele sezone trudili i svojim zalaganjem približili vrhu na kojem je, zbog politike i love, bio samo jedan i jedini, financijski nedodirljivi Dinamo. Je li to bila sreća ili spoj raznih okolnosti, ne bih znao ni htio komentirati. Da, bio sam lokal-patriotistički nastrojen, čak i ljut kad su im bezočno ukrali titulu. Nisam bio dovoljno ljut da bih otišao u npr. Zagreb i nekome slomio čeljust. Premda, možda bi bilo i opravdano, ali nekako sam mišljenja da se stvari ne rješavaju silom. Kasnijih godina, čak sam s bendom snimio navijačku pjesmu, na inicijativu gitarista koji je bio obožavatelj Rijeke. Slučaj je htio da otpjevam 70% te pjesme, pa je komercijalni neuspjeh sasvim opravdan. Ta tko bi vjerovao izvođaču koji nema emociju (onu suludu) prema stihovima koje pjeva?

Mala smo nacija i radujemo se sportskim uspjesima reprezentacije, lokalnih klubova, »ludih« pojedinaca koji spavaju u šatoru i donose zlatne medalje iz bijeloga svijeta, a naš sportski establišment spava i krade naokolo te nema pojma kako financirati sport i revalorizirati prave sportaše, nego im je lakše prepustiti da kola idu polako, makar i nizbrdo. Na svu sreću, zaljubljenika i radnika je još uvijek dovoljno da nas, svako toliko, obraduju nekim lijepim sportskim pričama. Započeo sam s nogometom zbog enormnog sociološkog utjecaja. Dalmacija se posebno ističe svojom predanošću Hajduku. Nevjerojatno je to: svojevremeno su imali europske košarkaške prvake, pregršt šampiona u jedrenju, odlične vaterpolo klubove. Ipak, oni izgaraju za nogometni klub koji je već godinama na konopcima. Ako upitate prosječnog Dalmatinca o životnim prioritetima, svakako će Hajduk biti na jednom od prvih 5 mjesta te liste. Oni doista žive tu svoju naklonost, plaćaju članarinu klubu i, naravno, svi su nogometni analitičari u konoba / kafić raspravama. Sve ovo što sam do sada napisao u postu i dalje mi ne odgovara na pitanje: zašto treba nekome razbiti nos?

Vraćam se na glazbu. Skoro pa da i nema izvođača zabavne glazbe koji nije u nekom trenutku karijere napisao ili izveo neku navijačku pjesmu. Bilo je milijun prilika: od velikih uspjeha nogometnih reprezentacija do trofeja Janice i Ivice, rukometaša itd. Mislim da Ivanišević i Blanka Vlašić nisu dobili pjesmu, kao i vrsni jedriličari (također osvajači medalja), ali to je taj komercijalni moment. Nogometaši su opjevani kao da o njima svijet ovisi…

U Rijeci, gdje se cijela fama vrti oko rocka, rockeri su odradili pošten broj navijačkih pjesama, priključili se zabavnjaci i gažeri, pa sad kad se »pumpa« radijski program uoči neke »povijesne« utakmice, čovjek je na čudu što vrtiti, od te silne količine. Zagrepčani su više u hip hop điru sa Zaprešić Bojsima i sličnom ekipom, Dalmatinci udaraju na stari sentiment: borovi, konoba, bevanda, majka, komin, maslina, kamen, more i Hajduk. Uglavnom zabavnjaci i klape. U redu, namjerno sam to ovako površno podijelio, ali mislim da sam pogodio bit. Legendarni Vinko Coce otpjevao je pjesmu koja je postala neslužbena himna Torcide, premda po mojem mišljenju ne radi se o Torcidinoj pjesmi, već upravo o kratkom opisu sustava vrijednosti o kojem sam maloprije pisao.

 »Kada umrem zamotan u bilo,

na Poljud donesite mi tilo.

Nek´ vijori barjak na kojem piše:

Hajduk živi vječno, Bog i nitko više«.

Da, taj Hajduk je doista fenomen, ima karizmu i neku dopadljivost, pa je i određen broj ljudi koji nemaju veze s Dalmacijom, vezan emotivno i navijački uz Hajduk. Može meni biti krivo, ali sumnjam da Rijeka ili Osijek ili Lokomotiva imaju takvu situaciju. Prema riječima onih koji prate nogomet, Hajduk je daleko od rezultata i kvalitete koje je imao ranije, no ne smanjuje se broj ljubitelja.

E sad… Cijelu sam priču s ovoliko digresija i pokrenuo kako bih dao osvrt na nemile događaje iz riječkog etera, pred par dana.

Ako niste pratili, samo kratki sažetak. Glazbena urednica čije se ime nigdje ne navodi, pa se neću upuštati u pogađanja, pustila je Vinka Cocu, »kada umrem…«. Počele su stizati prijetnje i negodovanje slušatelja, neki su se čak i tužili u legendarnoj emisiji radija Rijeka, »Tužibaba«. Na cijelu situaciju, legendarni voditelj radija staje na stranu pobunjenih i zajedno s njima pljuje po svojoj kolegici.

Krećem redom… Rijeka se u svakoj prilici razbacuje maksimom kako je »luka različitosti«. Doista, ovdje živi tko zna koliko nacija, političkih opcija, manjina, većina, pametnih, glupih, lijepih, ružnih, ekstremista, pacifista i ostalih skupina. Dobro, možda malo nabrijana situacija zbog bogate industrijske prošlosti koja je ovamo dovela mnoge iz raznih krajeva nekadašnje države, pa talijanska okupacija, utjecaj Austro-ugarske itd. Sve u svemu, šareno. Ima Dalmatinaca, hvala na pitanju. I neka ih ima. Neka ima svih normalnih ljudi. Oni daju poseban šarm, miješaju kulture, čine to mjesto posebnim. Mi, Primorci, sami smo krivi što nam djeca ne govore čakavštinom i ne njeguju pjevanje »na debelo i na tanko«. Došljaci čuvaju svoju kulturu. Da li Dalmatinci navijaju usred Rijeke za »Hajduka« ili ne, doista ne znam, ali imaju legitimno pravo na to, koje stječu državljanstvom i plaćanjem hrvatskih poreza. Jedan od vrlo skupih i nezaobilaznih nameta je i pretplata HRT-u koja financira realizaciju programa na razini cijele države u radijskom i televizijskom eteru. Skuplja je od dopunskog zdravstvenog osiguranja. Iz ovoga proizlazi kako je HRT servis svih Hrvata, a ne odabranih. Tom analogijom, kolegica je zavrtila stvar za Dalmatince. Problem? Ne bi trebao biti, ali očito jest.

Dalje… Ja glazbu dijelim na dobru i lošu. Na radiju ne vrtim Thompsona jer je falš-pjevač, a mnogim stihovima naginje na ekstremni nacionalizam i to za zabavni žanr nije dobro. Ne vrtim previše ni Mišu Kovača jer smatram da je, bez obzira na legendarne koncerte, milijune prodanih ploča i ostalo, pjevač koji ne može pogoditi ton. Od početka karijere (kad je još možda i mogao poraditi na tome) do danas, kad je star i kad više pomoći nema. Ne vrtim turbo folk i trap jer smatram da je to loše koncipirana glazba s vrlo malo kvalitetnih pjevača/ica, ali se Šaban Bajramović može čuti u našem eteru. Znači, naglasak je na zanatski dobromu. U slučaju Vinka Coce, radi se o vrhunskom pjevaču. Njegove pjesme meni nisu za privatno preslušavanje, ali to je stvar ukusa. Coce je bio vrh dalmatinske pjesme, bez pogovora. Je li kolegica mogla izabrati što drugo? Naravno da je, ali glazbeni program je njena kreacija i ima pravo na odabir. Za to ju i plaćaju (plaćamo).

Što ti je u praznoj, navijačkoj glavi da redakciji napišeš poruku da ćeš ih dići u zrak, ako ti se nadalje neka pjesma ne svidi? Znači li to da bih ja trebao doći sa šatorom pred neki radio i opaliti iz Kalaša po redakciji ako netko zavrti Maju Šuput jer se ona, eto, meni ne sviđa. Uvijek je isti lijek. Promijeni stanicu, nikad ih više ne slušaj, budi hrabar – popljuj ih na društvenim mrežama, laj okolo da su dno. Sve je to legitimno pravo pojedinca. Kao što možeš navijati za ove ili one.

Na kraju – grand finale. Nije ovo bio usamljeni slučaj. Dijelili su se tovari, pljuvalo se, pitalo kako je to moguće… Halo, ekipa, nije zavrtila Lili Marlene na Hitlerov rođendan i ubacila prigodnu recitaciju o vječnosti Rajha! Premda, čini mi se da na to nitko ne bi ni obrvu podigao. Pjesma k’o pjesma. Govori o nečijim svetim shvaćanjima. Neka druga govori o mojim, pa tvojim itd. U danu se na radiju izvrti oko 360 pjesama. Tjedno je to 2520. Možemo li si priuštiti da nam jedna od njih nije po guštu, a da svejedno ne dignemo radio stanicu u zrak?

Ipak mi je najteže palo to što iznimno cijenim minuli rad voditelja koji se potom našao na meti HND-a, a što je upravo on pokušao na vrlo nespretan način poravnati situaciju i napravio još veću štetu. Ne treba biti oštar. Ni zbog pjesme, ni zbog njegove reakcije. Prvi je »problem« što je Joso strastveni obožavatelj »Rijeke«. Bio je na masu utakmica, poznaje ljude koji slično misle i vjerojatno je pokušao na šalu okrenuti cijelu situaciju. Je li to dobro napravio, sada znamo svi, tj. imamo mišljenje. Emisija u kojoj je stao na krivu stranu je zamišljena kao ispušni ventil nekom nezadovoljniku, pa se njegova frustracija malo okrene na šalu i svi su dobili svoje. I oni koji slušaju i oni koji se bune. Međutim, okarakterizirati priču kao »jadna ne zna što se u toj pjesmi pjeva« (valjda je pala s Marsa, pa ne shvaća pjesmu na hrvatskome) ili je »promašila za cijeli život«, potpuno je kriva postavka i vrlo ružna gesta prema kolegici s kojom dijeliš medijsko dobro i zlo, a znamo da u medijima ima jako puno zla koje viri iz prikrajka i samo čeka priliku da tebi i redakciji napravi kaos od života. A to je samo jedan dan od tisuća radnih dana do penzije…

Evo, recimo, uopće me ne dira tekst te pjesme. Čak mi je i gore čuti neku pjesmu Magazina ili Rozge jer smatram da se netko smije na račun moje zdrave pameti, pa mi servira dječje nonsense na koje bih se kao trebao zabavljati, kao pravi pripadnik stoke sitnog zuba koja ne zna što da misli. Evo, recimo, uopće me nije briga za koga navijaš. Za koga glasaš. Ideš li u crkvu. Je li ti tata bio Partizan ili nije. Briga me, međutim, jesi li ti onaj koji je zbog rezultata u nogometu razbio nečiji auto, autobusnu stanicu, izlog, zube. Briga me jer smatram da tebi nije mjesto među ljudima, već u zoološkom vrtu. Pa tamo urlaj i tuci se sa svojim istomišljenicima, diži u zrak redakcije i prijeti majmunima i tovarima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *